OVCE I OVČARSTVO

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Ekstenzivni uzgoj stoke, osobito ovaca, bijaše stara tradicija duvanjskog kraja još od ilirskih i rimskih vremena. Stoga je ovčarstvo bilo stara tisućljetna tradicija na Duvanjskom polju. Ovca je Duvnjaku davala meso, sir, mlijeko i vunu, a od njezine kože pravila se oputa za gornji dio opanka, kojemu potplat bijaše od goveđe kože. Od vune se proizvodila tradicionalna narodna nošnja, osobito zimska. Bila je to posebna sitna planinska pasmina, dugačke i prave dlake, prilagođena krškom terenu i ondješnjim klimatskim uvjetima. Još između dvaju svjetskih ratova, ovce bi u proljeće boravile na planinskoj ispaši, a svako je selo na ljubuškoj visoravni imalo svoje staje i torove. Napajale su se na lokvama, a austrijska je vlast na Ljubuši, ispod Kulaševca, sagradila veliku zidanu lokvu s koritima, pravi bazen koji se punio vodom iz bliskog izvora Pišćetka. Kada bi se livade u polju pokosile, stada ovaca silazila bi u polje a za ljetnih bi noći boravile u torovima koji su se pomicali po njivama te ih tako gnojili. Uz tor bi u posebnoj pastirskoj kolibi od dasaka boravio pastir sa psom tornjakom. Bio je to krupan pas, kosmat, spuštenih ušnih školjki, tupe masivne njuške i vlasasta zavinuta repa, pasmina slična šarplanincu ili bernardincu, možda posebna pasmina bosanskog psa (Canis bosniensis). Na veliku i presudnu ulogu ovčarstva u tradicionalnome duvanjskom domaćinstvu ukazuje i bogat leksik u vezi s ovcom, o čemu će biti riječi u poglavlju o duvanjskom govoru.

 

Izvor: Marko Kovačević: Polje i ponornica, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2013.