Izvor: portal.braniteljski-forum.hr
- Recite mi nešto o sebi (gdje i kada ste rođeni; vašem ranom životu / obrazovanju, obiteljskom podrijetlu) i što je bilo Vaše zanimanje prije rata.
Rođen sam 1969. u Melbourneu, Australija. Dolazim iz prosječne, poštene i radišne obitelji hrvatskih korijena. Imao sam normalno djetinjstvo, završio sam srednju školu. Može se reći da sam bio “energičan” mladić, katkad i problematičan. Svirao sam bas gitaru i osnovao bend koji i dan danas svira, ali u drugačijoj postavi. Bend je bio dosta popularan u Australiji, pogotovo među Hrvatima jer smo, između ostalog, svirali i hrvatske pjesme, naravno na engleskom. Išao sam na nogometne utakmice, gdje je uvijek bila tenzija, pa i nereda, zbog čega sam jednom završio u zatvoru, te sam zbog toga čak bio procesuiran kao “huligan.”
- Jeste li imali vojnog iskustva prije nego što ste se odlučili priključiti Domovinskom ratu na području Hrvatske, koja je napadnuta i okupirana od strane srpskog agresora?
da Odslužio sam rok u pričuvnoj postrojbi: 2 Commando Company Australia.
- Što Vas je motiviralo da se pridružite ratu u stranoj zemlji? Zašto ste odabrali Hrvatsku kao ispravnu stranu u Domovinskom ratu?
Samo jedan motiv: obrana djedovine. Sjećam se kad je isto pitanje postavljeno za ulazak u 2 Commando Company gdje je zapovjednik pitao “zašto želite biti dio 2 Commando Company?” Većina ostalih polaznika (engleskog porijekla) odgovorila je da žele braniti kraljicu Elizabetu, a ja sam na isto pitanje odgovorio “možda bude rat u Jugoslaviji i želim biti spreman da mogu braniti hrvatski narod.” Na to je zapovjednik 2 Commando Company rekao: “Ovoga želim u svojoj postrojbi, jer on možda hoće doživjeti rat u Jugoslaviji, a ostali sigurno nikada neće imati priliku braniti kraljicu, a kamoli ju upoznati.”
- Što ste znali o bivšoj Jugoslaviji, raspadu iste, što se događalo prije 1991. godine? Što je bila prekretnica ili okidač da odete u Hrvatsku i tu se borite za stranu zemlju?
Moji su roditelji iz Tomislavgrada emigrirali 1963. godine i odgojili su nas u hrvatskom duhu, tako da sam bio aktivan u hrvatskoj zajednici i dosta sam znao o hrvatskoj povijesti. Sjećam se kako je otac svog pokojnog brata išao pokopati u Jugoslaviju i doživio torturu UDBE, kao i sin pokojnog strica. Taj momak je poslije došao u rat, kao i ja. Nažalost, on je dao svoj život i sada počiva pored svog oca u Kongori, pokojni Ante Malić.
- Je li vam jedan pojedinac ili organizacija pomogla da dođete do bojišnice? Ako da, kako onda?
Samostalno, ali iz drugog pokušaja. Prvi je završio neuspjehom, zbog čega sam završio u zatvoru. Naime, prvi put sam pokušao doći koristeći tuđu putovnicu. Naravno, skinuli su me s aviona i uhitili. Nakon šest mjeseci uspješno sam, iz drugog puta, doputovao u Hrvatsku. To je bilo početkom kolovoza 1992. godine.
- Jeste li bili u kontaktu sa svojom obitelji bilo kada tijekom rata, a posebno u najtežim trenucima? Je li vas obitelj prisilila da se vratite i prestanete ratovati?
Da, često sam zvao svoje u Australiji. Svaki dan sam o njima razmišljao jer sam bio iznimno vezan uz obitelj. Oni me nisu pokušavali razuvjeriti, jer sam bio samostalan mladi čovjek koji je razmišljao svojom glavom i donosio vlastite odluke. Doduše, savjetovali su da ne sudjelujem u ratu protiv Bosanaca, ali ih ipak nisam poslušao.
- Opišite svoj ratni put, koliko je trajao iu kojem ste postrojbama sudjelovali, imate li neki vojni čin?
Obavljao sam uobičajene dužnosti kakve izvršavaju vojnici na prvoj liniji bojišnice. Zbog specifičnosti postrojbe i znanja stranih jezika, raspon mojih dužnosti, kao vojnika i kao zapovjednika, pa čak i kao prevoditelja, bio je znatno širi. Bio sam dočasnik u postrojbi “Šunjalice” i jedan od zapovjednika voda stranaca. Bilo nas je preko 50 u to vrijeme zajedno u tom dijelu Bosne i Hercegovine. Također sam bio dio bojne Zrinski kao izviđač u ratu u BiH. Kasnije sam svoj ratni put nastavio i završio u Hrvatskoj.
- Koje su bile vaše glavne odgovornosti u jedinici ili jedinicama? Koja je bila vaša specijalizacija? Koje ste dužnosti obnašali tijekom rata?
Odmah po dolasku upoznao sam i predsjednika i ministra obrane, što je ostavilo jak dojam na mene. Zbog situacije i mog znanja stranih jezika, upućen sam u HVO, u brigadi Kralj Tomislav. Bio sam uistinu prilično koristan jer sam pričao više jezika, pa mi je general Željko Glasnović dao cijelu stranu formaciju na raspolaganje; bio sam dočasnik u Viking vodu, dio brigade u Tomislavgradu kao izviđač, u postrojbi “Šunjalice”, 10. bojna, Viking vod iu bojni Zrinski (zdrug).
- U kakvom ste odnosu bili sa suborcima i zapovjednikom postrojbe?
Uvijek sam održavao dobre odnose s ljudima s kojima sam ratovao, to su moja braća po oružju. Naravno, kao iu svakoj vojsci, tako iu ovoj koja je stvorena iz ničega, u okolnostima nametnutog rata, postojale su negativnosti. Mene osobno najviše su smetali i najviše sam se bojao alkoholiziranih suboraca na prvoj crti. Alkohol je donio mnogo nevolja i ti ljudi su bili opasniji sami za sebe i sve nas nego za neprijatelja.
- Jeste li ikada bili ranjeni?
Nisam bio nikada ranjen. Jedna ranjena stvar je moja duša kada vidim trenutno stanje u državi. Kada vidim za koga smo ratovali, očito ne za svoju djecu, pošto oni odlaze van.
- Opišite, molim vas, svoje zanimanje nakon rata.
Oženio sam se i stvorio obitelj. Imam šestero djece na koje sam ponosan i kojima sam vlastitim rukama omogućio normalno odrastanje, u dobrim uvjetima, bez ikakvih primanja od države. Obnašam dužnost predsjednika USDDR-a, na što sam jako ponosan jer biti izabran od takvih velikih imena stranaca, koji su uistinu bili heroji i koji su motivacija svima nama jer su došli dobrovoljno braniti tuđi narod tj. moj narode. Uz to vodim grupe “Braća po Oružju” i “Brothers in Arms” online u čast svima koji su život dali.
- Jeste li nailazili na neke prepreke u pokušaju stjecanja statusa branitelja ili primanja hrvatskog državljanstva (ako ste ga zatražili)?
Domovnicu sam stekao ženidbom s Hrvaticom. Zbog ideala i ponosa odbio sam još 1993. status i beneficije ratnog veterana. Priznajem, to je bila pogreška, jer iz čistih egzistencijalnih razloga ne bi bilo loše imati status. No to je bila moja odluka.
- Imate li psihičkih ili fizičkih problema kao posljedicu ratnih sukoba?
Da, osjećam posljedice PTSP-a. Imam osteoartritis, bolest zglobova.
- Zašto Vas je ljutilo da Vas zovu plaćenom, ako sam dobro shvatio Vi ste se došli boriti za Hrvatsku iz nekih drugih razloga?
Kao prvo, za novce ne bih nikad branio ni svoju rodnu Australiju, a kamoli Hrvatsku ili Herceg-Bosnu. Kada pogledate koje smo plaće dobivali, svaka razumna osoba s osnovnom matematikom može shvatiti da novci tu nisu igrali nikakvu ulogu. Nazivi plaćenici, psi rata je nešto što je srpska politika koristila kao propagandu da bi ocrnila dobri duh svih nas stranih dragovoljaca.
- Što je s Vašim PTSP-om, što Vas smeta, što ne volite, odnos prema stranim dragovoljcima u Domovinskom ratu? Stigmatizacija, ne volite abolirane četnike…, opišite što Vas smeta?
Možda bi na to pitanje bolje odgovorili moji ukućani: nesanica, tjeskoba. Smeta mi nepravda prema braniteljima, a pogotovo prema nama stranim dragovoljcima koji kao da smo bili na izletu ili u turizmu, a ne kao da smo došli braniti narod koji je bio napadnut od jugoslovenske armije i sanjara Velike Srbije. A što se tiče aboliranih četnika, neka odgovori onaj koji ih je abolirao.
- Napišite nekoliko anegdota koje su Vam se dogodile tijekom rata.
Prva koja mi uvijek ostane u sjećanju je kada su mi dva bliska prijatelja iz Australije, jedan koji je bio sa mnom u 2 Commando Company (Bernard Pavelić) i koji je saznao od mojih roditelja da sam otišao ratovati u Hrvatsku, iznenadila tako što se samo pojavio pored mene na kupreškom bojištu na prvoj liniji obrane. Drugi (Max Domagoj Ivanković) došao je na frontu u Uskoplje uz rečenicu “kako si mogao otići u rat bez mene?” Jedna negativna anegdota koja mi je ostala u sjećanju je pitanje pojedinih domaćih branitelja kako doći do australskih papira da bi mogli otići iz svih nevolja koje su ih snašle. Kao prevoditelj za EU promatrače, tijekom postavljanja vruće linije između Čelebića i Livna, koristeći svoja znanja u stranim jezicima, a posebno dijalekta, iskoristio sam isto ne samo da bih zbunio srpsku delegaciju nego i našu delegaciju postavljenu od Herceg-Bosne, ali uz pozitivnu difuziju. . situacije o kojoj ne bih htio više dodati. Biti poveznica između generala Željka Glasnovića i stranih dragovoljaca, kojih nas je bilo više od 50, sama je po sebi anegdota.
- Je li se stvorila neka ljubav prema ženi, jeste li u braku i imate li djece? Zbog njih ste ostali živjeti u Hrvatskoj?
Moj cilj kad sam dolazio iz Australije bio je: pomoći stvoriti i obraniti svoju državu, oženiti se i stvoriti obitelj. Vodim 3-0, a utakmica još traje. Zašto još traje, pitajte one koji su nas izdali.
- Kako na Vas gledaju domaći hrvatski branitelji, koliko Vam pomaže Udruga stranih dragovoljaca Domovinskog rata?
Što se tiče naših suboraca, mogu reći da nas gledaju s poštovanjem i ravnopravni smo s njima, ako nikako drugačije onda u našim očima kako gledamo jedni druge. Udruga USDDR-a je naša prilika da se predstavimo hrvatskom narodu, za koje mnogi ne znaju. Isto tako, udruga je tu da bismo se sjetili stranih dragovoljaca koji više nisu među nama. USDDR je jedina udruga koja predstavlja strane dragovoljce uz nekoliko ljudi poput povjesničara Tomislava Šulje, koji nas svakodnevno sve više stavlja u kontekst Domovinskog rata.
