Piše: Blago Vukadin
Sjedio sam baš ispred Miškove kuće i s njegovim Zvonkom pričao o nekoj djevojci koja je se i njemu i meni dopadala, a na kraju je izabrala nekog trećega, pa smo i o njemu tračali i tražili mu mane.
Zvonkina mati i moja tetka donijela nam je soka u velikom bokalu, njegova nevjesta, bratova mu žena, iznijela je kavu i šećer na stol za kojim smo provodili ljetno poslijepodne, a zaboravila je mlijeko. Svi oni piju isključivo crnu kavu, pa sam je zamolio da još jednom ode u kuhinju i da donese mlijeko iz tetrapaka budući da krava više nemaju.
Dok smo nadugo raspredali o svemu i svačemu i dok je Mila kudila Zvonku govoreći mu da se ugleda u mene i da se konačno oženi – nije znala da sam rastavljen, a ja tu sramotu pred tetkom bez posebne nužde ne bih rado spomenuo – začuli smo neobičnu galamu i viku.
Izišli smo svi na cestu da vidimo o čemu se radi i prepoznali ispred Grgine prodavnice poveliku grupu seoske djece koja je trčala za neobičnom, bučnom predstavom, popraćenom glasnim deranjem Hanke Paldum.
Na desnoj obali potoka se u pravcu grada kretala grupa sastavljena od mladih i jakih cirkuskih artista, bez šatora ali zato u pratnji dvije neobične životinje kakve nikada ranije nisam vidio. Prva predstava je završila, pripremali za drugu vraćajući se do izlazne točke, do Šarčeva bunara. Tamo su se okrenuli, te popraćeni bučnom vikom i aplaudiranjem zadivljenih promatrača počeli još jedan krug.
Dvije zvijeri u pratnji artista bile su glavne zvijezde dana, cijela predstava bila je njima podređena. Četvorica mladića radili su pomoćne poslove i održavali red držeći se scenarija, pošto životinje očigledno nisu razmišljale svojom glavom.
Radilo se o krupnom mužjaku i neznatno slabijoj ženki neobične vrste kakva normalno ne obitava u našim krajevima. Tijela su im bila kao u bika, izrazito mišićava, s velikim grudnim košem i moćnim rebrima, sužavala se oko stomaka utegnutog debelim kožnim remenjem i zavšavala u jakim stražnjim nogama i u kratkom repu.
Njihove prednje noge sastojale su se isključivo od mišića i kostiju. Glave su im bile krupne – u ženke kao i cijelo tijelo nešto manja nego u mužjaka – i nisu po svojoj formi sličile ni kravljoj, ni na bikovoj lubanji. Mogao bih pod obvezom govorenja istine prisegnuti da su im glave bile kao u vučjaka, jedino što su umjesto podignutih ušiju na svojim vrhovima imale kratke rogove.
Oko vrata je mužjak imao tamno-smeđu, a ženka svijetlo-žutu konjsku grivu.
Osim četvorice sportski građenih mladića i dvije neobične zvijeri u predstavi su sudjelovala i dva vozila, posebno preuređena za cirkuske potrebe. Prvo vozilo je nekada bilo tamno-zeleni terenac s velikim gumama, a sastojalo se iz dva posebna dijela odvojena jakim metalnim štapovima, kao u štalama u kojima se bikovi odvajaju od krava.
Debele metalne šipke služile su kao zaštita za upravljača vozila, koji je na samom početku predstave sjeo na prvo sjedalo, iza volana, startao motor i desnom obalom potoka polako krenuo prema istoku, pored uzbuđene publike čiji broj je za vrijeme pripremnih radnji porastao barem na nekoliko stotina.
Vjerojatno su i Srđanci, i Rašćanci čuli glasnu muziku i nisu mogli odoljeti svojoj radoznalosti.
Dok se terensko vozilo zalijetalo mladić koji je pazio na mužjaka pustio je životinju u trk, a ona, zavedena zvukom motora i mirisom goriva zabila cijeli svoj prednji dio tijela, i glavu i dugački vrat, u preuređeno vozilo i počela ga rogovima i glavom moćno gurati, poskakujući svaki put ritmično po dobrih pola metra.
Vozač je puštao da teško vozilo umjesto motora pokreće sirova, zvjerska snaga. Morao je jedino upravljati volanom i cijelo vrijeme kočiti, jer bi inače postigao preveliku brzinu pri kojoj je postojala opasnost da se svi skupa ne odlijepe od tla ne i polete nekoliko metara iznad zemlje.
Prizor je bio veličanstven.
Vidio se jasno svaki mišić divljega stvorenja, a kroz debela stakla sa strane mogao se jasno raspoznati i bjesomučni pogled upregnutog stvora. Očito je divlje pokretanje vozila bila jedina svrha egsitencije upregnute životinje, koja je cijelu svoju energiju usmjerila u ispretletene i pomiješane tetive i kosti, a iz usta joj je curila pjena u ogromnim količinama.
Vozač je morao biti spretan i paziti na trasu kojom su jurili, da vozilo slučajno ne bi skrenulo sa zadanog smjera na obali potoka i završilo na cesti kojom su se po njenoj drugoj strani oprezno vozali putnici iz pravca Lipe diveći se čudnom prizoru.
I ženka je izvodila istovjetnu predstavu poput njenog partnera, samo što je drugo vozilo bilo nešto manje od prvoga. Radilo se vanserijskoj izvedbi bivše Bube također pregrađene po sredini debelim metalnim šipkama. Njen također divlji pogled vidio sam cijelo vrijeme jer smo se svi paralelno s cirkusantima kretali prema cilju, do mosta ispod kojega potok dotiče s druge strane ceste.
Po završetku drugoga kruga su se mladići, preuređena vozila i dvije divlje zvijeri iz njhove pratnje bez zaustavljanja zaputili nekoliko metara pored ceste, pa preko polja još većom brzinom do prvih borčanskih kuća, gdje su se u oblaku prašine izgubili iz našeg vidokruga.
Netko je napomenuo da idu u Posušje gdje će uvečer imati sličnu predstavu.
Zanesen doživljajem nisam se više vraćao do Miškove kuće, nego sam se zaputio u pravcu Romića kuća.
Pored ceste su zadnjih godina izrasla tri velika kestena kojih ranije tamo nije bilo. Na sredini prometnice je jedan agresivni sportaš igrao tenis, ljuteći se strašno jer mu je svaki drugi servis završavao u granama stabala, pa je lomio rekete i jednoga za drugim bacao u djelomično pokidanu mrežu.
Već dugo vremena nisam igrao tenis, no vidjevši da čovjek nema partnera za duel, stao sam na drugu stranu igrališta, strpao četiri loptice u džepove, a petu u ruku i probao je prebaciti preko mreže. Znajući da je igrač na drugoj strani i bolji i motiviraniji od mene, probao sam bez razmišljanja izvesti prvi udarac svom snagom, ali su i moje lopte sve odreda završile u krošnjama kestenovih stabala. Ostavio sam tenisača samoga da se i dalje ljuti i nastavio put u zamišljenom pravcu.
Na mjestu, na kojem ranije nikada nije bilo ni potoka, a kamoli rijeke, toga dana je jedan uski drveni most bio razvučen iznad široke vode, koja je se u visokom slapu obrušavala u još širu vodenu stihiju.
Nekako sam se prešao drugu stranu skvasivši noge, ali se nisam previše ljutio jer je bilo relativno toplo. Zastao sam na rubu obale i primjetio da se u sredini vode nalaze dvije široke betonske platforme, učvršćene na jakim stupovima.
Na desnoj je stajao Živko Miškov, čija žena mi je nekoliko sati ranije servirala kavu i donijela mlijeko.
Poznajući ga kao stručnjaka za svakakve strojeve, posebno za pumpe za vodu, pretpostavljao sam da on i drugi čovjek na ravnoj ploči susjedne platforme mjere jačinu vodene struje u projektu izgradnje velike hidroelektrane.
Bolje da prave nju, nego termoelektranu, sinulo mi je u snu prije nego sam se rastresao i nastavio čitati započetu pripovjetku u kojoj se čovjek ne pretvara u silnu životinju, nego u nemoćnu, nespretnu i nesretnu bubu.
Večeras ću čitati lakšu lektiru.