NIŠTARIJINI ZAPISI: Zeleni traktor i dva medvjedića

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Samo triput sam se okrenuo u krevetu, polako i oprezno da se ne razbudim do spoznaje gdje se nalazim, ali je bilo uzalud – medvjedi su se izgubili u pravcu Vran planine i nisu se više htjeli vratiti u moje snove pa sam prilikom drugog buđenja razočaran popustio pritisku iz mjehura i zaputio se na zahod. Nakon ustajanja sam se obradovao da ih nisam zaboravio – crnoga i bijeloga medu. 

Priča je počela kratko nakon što sam odložio knjigu na noćni ormarić, ugasio svjetlo i nasmijao se slatko s Tanjom pri zajedničkoj konstataciji da polako starimo i prelazimo u fazu u kojoj se radujemo zajedničkom čitanju u krevetu. Lijepo je to, posebno ako je knjiga zanimljiva, a ja sam čitao nekog američkog autora koji piše kako je njegova majka iz logora tavom otjerala debelog grizlija kad se ovaj nije htio udaljiti od djece. Napeta priča. 

No prije medvjeda se je puno izdogađalo, nešto sam i zaboravio, nečega se više ne sjećam, poneki detalj se je izgubio nakon jutarnjeg pranja, ali je osim meda ostao jedan čitavi traktor. I drvena prikolica. 

Krenuo sam predvečer skupa sa svojim sinom po Zillingdorfu, selu u kojem su on i Daniela odrasli a koje je isto kao slavonska sela – velike drvene kapije, kuće u nizu, iza njih dvorišta s vrtovima, dvije gostionice, jedna crkva i dječji vrtić pored osnovne škole. Nema više ništa znamenitoga, ali ima puno ljubaznih ljudi, a usput napominjem da je većina njih hrvatskog porijekla. Selo leži na desnoj obali rijeke Leitha koja je stoljećima bila granica između Gradišća i Donje Austrije. Tek nakon raspada Austro-Ugarske monarhije Zillingdorf je pri referednumu, održanom u svim mjestima u tom kraju da bi se odredile granice između dvije novostvorene države, pripao Donjoj Austriji, odnosno općini Wiener Neustadt, zapadni dio Gradišća je kao deveta savezna pokrajina ušao u sastav novostvorene Republike Austrije, a istočni dio pokrajine s najvećim gradom Sopronom, ili Ödenburgom, ostao je u Mađarskoj. 

U mnogim selima s obje strane granice su se u šesnaestom stoljeću naselili Hrvati sklanjajući se pred osmalijskom vojskom na sigurno, pa su neke obitelji ostale u Zillingorfu. Jedno od najraširenijih prezimena u mjestu je hrvatskog porijekla i glasilo je ranije vjerojatno Janjić, dok se sada piše kao Janisch.   

Zbog pripadnosti Donjoj Austriji, gdje ima malo nacionalnih manjina, hrvatski jezik je nestao iz upotrebe, dok se u susjednim selima u Gradišću itekako održava tradicija staroga govora. Toliko o tomu ali ja nisam sanjao o povijesti, nego o traktoru i medvjedima. 

Traktor je bio zelen, isti Živkov, a prikolica klimava, kao da sam je ja kovao. Glavna prednost vozila bila je međutim u tomu da se nisam morao penjati na sjedalo kako bih motao volanom, nego sam to sve obavljao hodajući sa strane, kao kad guram bicikl pored sebe, što je s jedne strane praktično jer sam mogao svakoga pozdraviti i pružiti mu ruku – u Zillingdorfu je nepristojno proći pored nekoga, a ne pozdraviti se i razmijeniti pokoju riječ – ali je s druge strane jako teško kontrolirati prikolicu koja po kaldrmi odskakuje i nekada završi na trotoaru, a tamo na klupama ispred kuća sjede starije žene, iste kao u Mandinu Selu, zamotane šudarima, i pričaju o prošlim vremenima. 

Jednom mi se je prikolica čak i prevrnula, ali ju je moj sin koji je već puno jači od mene, uspravio da se ne mučim i odmah se ne biciklu zaputio do nogometnog igrališta jer se neugodno osjeća kad ja s drugima glasno, za njegov ukus preglasno i hvalisavo, pričam o tomu kako je narastao, iako ga oni vide, i koji broj cipela nosi. Djeca pojma nemaju što je važno, ali mi nije bilo druge nego se pomiriti sa sudbinom i nastaviti sam glavnom ulicom. 

Došavši do križanja od kojeg jedna ulica vodi prema Wiener Neustadtu, preko već spomenute rječice, ostavio sam i traktor i prikolicu ne proširenju ispred kuće gospođe Janisch – ona se ne ljuti ni kad bicikl tamo ostavim jer kod nje kupujem jaja –  i krenuo do našeg seoskog ljekara na drugoj obali, u susjednom selu Eggendorfu. 

Mladi liječnik nije bio u ordinaciji, ali mi je njegov penzionirani otac, isto tako medicinar, dao recept za antibiotike, a njegova žena koja ništa ne baca se je dosjetila da ima jedno cijelo pakiranje u ladici pisaćeg stola, pa tako nisam morao pješice do ljekarne što me je obradovalo, budući da je počela padati kiša i rijeka je već bila nabujala, pa sam s mosta promatrao rastuću masu mutne vode. Svake godine bude kritično, ali nasipi napravljeni prije dvadesetak godina su očigledno dobro proračunati, pa se još nije dogodilo da kuće pored obala budu poplavljene. 

Prije nego sam s traktorom u pratnji nastavio put kroz selo svratio sam u kuću gospođe Janisch i kupio trideset jaja – uvijek se prilikom kuhanja nekoliko njih raspukne, a dolazi Uskrs pa ih ne može biti previše.  Spremio sam lomljivi teret na prikolicu prije nego sam oprezno, da sve ostane čitavo, krenuo kući i završio na našoj granici u Mandinu Selu. 

Jakišina Jela me je glasno zvala na kavu, rekao sam joj da ću doći kasnije, čim pospremim sve stvari, ali sam morao promijeniti planove jer su me ispod terase čekali Ante Baćkušin i dva mala medvjeda, jedan bijeli i jedan crni. 

Očito se je radilo o blizancima –  imali su iste oči i ispod njih istovjetne prstenove, u bijeloga crni a u crnoga bijeli, od umora. Djelovali su jako izmučeno i bolesno pa ih se nisam nimalo uplašio, te smo svi skupa krenuli prema gredi, između Jokulove i Šćetine kuće. 

Stigavši do jedne velike stijene iza koje su se mede raširile na travi, Ante mi je dodao skoro praznu kutiju antibiotika koje sam dobio u Zilligdorfu. Samo jedna jedina tableta je bila ostala, a druge je on dao životinjama da ozdrave. Raspolovio sam lijek u dva dijela i rekao medama da najprije zaspu, a kad se probude da obvezno uzmu svaki svoju polovicu i da je progutaju s puno vode jer se antibiotici uvijek moraju do kraja potrošiti. 

Ante mi je tiho napomenuo da će se o tomu pobrinuti njihova mater i tek tada sam, iza jedne druge stijene, primjetio ogromnu glavurdu iz koje je virio debeli medvjeđi jezik i začuo hrkanje strašnije od Marinkova. Uplašio sam se, ali me je Ante umirio govoreći da su medvjedići mirni, iako su sigurno puno jači od nas jer svaki od njih vaga više nego Vinko i Kalčić skupa, te da samo moramo paziti da ne probudimo jaku medvjedicu koja bi mogla pomisliti da smo nas dvojica prijetnja za njenu djecu. 

Na prstima smo se zaputili u selo i ostavili medvjeđu obitelj na gredi, a oni su se odatle zaputili prema Vranu, u šumu. Nadam se da su djeca uzela antibiotik, jer kao što rekoh na početku okrenuo sam se triput u krevetu i nisam više uspio odsanjati što se je dalje događalo. 

Tanja me je u polusnu upitala je li sve u redu, a ja sam je zamolio da mi ujutro napomene i zeleni traktor i medvjede. Ona me u rane jutarnje sate ne uzima previše ozbiljno, ali ipak nije zaboravila prilikom doručka reći da sam očito opet nešto uzbudljivo sanjao. 

Bio sam sretan kad sam se sjetio svojih malih prijatelja s madoseljske grede i zelenog traktora iz Zillingdorfa. 

Blago Vukadin