NIŠTARIJINI ZAPISI: Tridesetdruga murvina priča – Pobjednički sir

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Prije mjesec dana umro je i zadnji sin moje ljubimice Mare, Mirko zvan Mice, kojemu ću posvetiti jednu od narednih priča, no moram se najprije odlučiti o čemu pisati. Sada mi je na pamet palo nešto sasvim drugo, a to sam čula od Joskanovića čeljadi koja je došla ispratiti svoga strikana na njegov zadnji ovozemaljski put.

Stigli su na sprovod svi koji su uspjeli dobiti slobodno, pa tako i troje Ćokanove djece iz Austrije koji ne moraju poput njihova brata Blage rintati svaki dan i vikend – Vinko doduše puno priča o poslu, ali puno manje radi, Marija je zaposlena u državnom vrtiću, pa je svako malo na bolovanju, a Marinko je sam svoj gazda koji izrabljuje radničku klasu, te su tako njih troje krenuli iz Graza do Mandina Sela gdje je pokojni Mice sahranjen.

Budući da moje Mandoseljane rasute po svijetu vidim samo za sprovode, ponekada i za vjenčanja, to je za mene jedinstvena prilika da se raspitam o svačemu i da saznam ono što me zanima. A mene zanima sve, pa mi nikad nije dosadno.

Došla je dakle Marija Ćokanova u selo s braćom, otišli su u grad i proveli večer s Micinom djecom i unučadi, i sutradan su svi u koloni ispratili dragoga pokojnika. Nakon što su se ljudi razišli kućama Marija je planirala otići u Lipu, kod svoje tetke Nevenke, to je i uradila ali se je vratila tužna i razočarana. Odmah sam pomislila da je, ne daj Bože, i u Lipi netko umro, a Nevenke bi mi bilo strašno žao jer je draga osoba, pa sam se kod Mare odmah raspitala o čemu se radi.

“Nema više sira” – počela je ona skoro plakati, a i mene ja rastužila, iako mi je laknulo da je Nevenkin Vid još živ.

„Kakvog sira, bona Marija?“ – upitala sam je začuđeno.

„Onog duvanjskog, što ga je tetka ranije pravila. Otkad se je razboljela nemaju više ni krava, ni ovaca, pa ni sira. A baš sam ga se poželjela.“

Nastavila je žena priču o tomu kako je ona od svojih tetaka, matere i strina učila praviti sir u mišini, u kačici, ili onaj sirac u kalupu, i kako su domaćice dobro pazile da bude dovoljno rezervi za duge zimske mjesece.

Sir je u Mandinu Selu, otkad ono postoji, bio svakodnevno jelo, pa ga nitko nije posebno cijenio, no otkad su Mandoseljani krenuli raditi po Njemačkoj, Austriji i Americi i vrijednost duvanjskoga sira je porasla – spoznali su u tim zemljama da nema suvgdje tetke Nevenke, ni njene krave Šarulje, a kamoli duvanjskoga mlijeka i sočnoga sira.

Sad kad navale sa svih strana svijeta, svi guzlavi Mandoseljani trče svojoj tetki Nevenki, a Marijina tetka je ostarila, Vid je krave prodao, pa se valja drugačije snaći. Najgore se reflektira bol od manjka sira kad netko napravi ajkaru ili pole, a sira nema pa nema – nisu onda ni ajkara ni pole ono što bi trebale biti, nedostaje nešto u njihovu okusu, a u duvanjskom želucu fali važni sastojak koji bi osjećaj zavičaja učinio kompletnim.

Tako je Marija Ćokanova, koja voli svaku vrstu sira, stigla tužna od tetke Nevenke u selo, i plačnim glasom mi saopćila da ide u Prodex kupiti onaj pakirani sir, koji niti miriše, niti smrdi, a još manje prija – kao da ga je pravio bivši predsjednik, onaj lignjavi.

Žao mi je bilo odrasle žene koja je skoro kao malo dijete tužno blenula u moje grane, te sam joj savjetovala:

„Pa vaša komšinica Anđa ima sira. Ali kakvog!“

Odjednom joj je laknulo, prepoznala sam da lukavo razmišlja o tomu kako će Anđu upitati može li joj spremiti kilo ili dva, prije nego je pobjedonosno podigla obadvije obrve jer joj je nešto sinulo kroz glavu. Bez odgađanja zaputila se ja Marija u pravcu Kažmirovića kuća.

Nije ni išla u svoju kuću na granici – iako je Marinko tražio pomoć nakon što mu je crkla žarulja ispod stepenica, a Blage nije bilo u blizini, pa je on sam morao učiti odvija li se žarulja nalijevo ili nadesno – nego je odmah pokucala na vrata susjedine kuće, iza kojih se je pokazalo Anđino vedro lice:

„Marija, ti si! Kad si stigla? Kako ti je čovik? Kako su vam dica? Kako uče? Slušaju li vas? Imaš li već zeta?“

Marija je nakratko odgovorila, upitala za Gagu, Marka i Ivu, čekajući zgodnu priliku da prebaci temu na sir. Kad je ćuko zalajao, nije više mogla izdržati, nego je započela:

„Anđe, stižu li ovo krave iz paše pa Medo laje? Koga je danas bio red za čuvanje krava?“

„Ma kakva paša, moja Marija, nema ti toga više! Moje krave su u štali, hranim ih sijenom, a daju mlijeka to je milina. A tek sir da vidiš! Oćeš li da ti pokažem sir, u špajzu ih imam stotine, onih velikih.“

„Nešto mi se žuri, Marinko stalno zove“ – počela je Marija pametovati, no plašeći se da Anđa ne odustane od namjere završila je rečenicu nadodajući – „Kad si već navalila, baš bih mogla vidjeti.“

Kako je razgovor u špajzu tekao nisam mogla čuti, ali je Marija iz njega izišla s dva velika sirca u rukama, spakirala ih na dno torbe s Ivanovom pečenicom i sudžukom i sve to prošvercala preko granice u Marinkovu autu ne govoreći mu ništa. Dobro je da je tako uradila, jer je Marinko plašljiv, pa bi carinicima on sigurno unaprijed rekao da ima i mesa, i sira, a ljudi bi mu sve oduzeli, kao kad je prije trideset godina ostao bez para na granici.

Jugovićki carinici upitali su tom prilikom mladog Mandoseljana

„Šta imaš uza se!“

On im je rekao:

„Para imam! Maraka što mi je dao daidža Jozo.“

Državni organi su mu neljubazno odbrusili da je zabranjeno izvoziti zdrave devize iz bolesne države,

i oduzeli mu nemilosrdno gomilu para, čak i novčanik, no to je druga priča.
Anđin sir dospio je dakle neoštećen i prošvercan do Graza gdje je tjedan dana kasnije Willijeva unuka Mathilda slavila peti rođendan. Za tu priliku su, na zamolbu vlastitih žena, Vinko i Marinko dobili po jednu veliku tortu sa šlagom od viagre, a Blago se je dočepao Anđina sira, prije nego je Marija odnekuda donijela još dva kila, govoreći:

„Ovo je paški sir, moj Willi ga je kupio kad smo išli u Zadar. Probajte pa recite koji je bolji.“

Willi je ponosno dobacio da nije štedio nego je kupio sir orijentirajući se isključivo prema cijeni:

“Ako ovako masno košta, mora da je dobar.“

Marija je narezala dvije vrste sira i pomiješala šnite na tanjuru, zahtijevajući od braće, nevjesta i ostalih uzvanika da joj kažu koji od njih bolje prija – onaj s malim rupicama, ili onaj bez njih, ne kazujući nikomu da u duvanjskom siru uvijek ima sitnih, malih rupica, dok je puno čuveniji, paški sir, kompaktniji izgledom.

Anđin sir brzo je pometen s tanjura, a paškoga nitko osim Willija nije htio ni gricnuti, no i on je uskoro prestao i prebacio se na tortu s viagrom, ali o tomu mi je nezgodno pričati, samo napominjem da je Blagina žena panično poviknula Vinku, Marinku i Williju:

“Ne dajte mu ni komadića! Jadna ja! Što će biti od mene ako još i ovu tortu oproba?”

Ovdje sam samo htjela reći da je duvanjski sir uvjerljivo pobijedio paški prilikom degustacije u Grazu, pa stoga zamoljavam Mandoseljane koji čuju moju priču da upozore vrijednu Anđu, inače će svi Ćokanovići navaliti u njen špajz kad na ljeto banu u selo.

Tekst: Blago Vukadin (2015.)

Odgovori