U tomislavgradskoj općini i u cijelom duvanjskom kraju je oduvijek bilo puno doktora i doktura, ali se samo jedan od njih piše velikim početnim slovom, i to onaj srđanski. Znači Doktur, a ne doktur ili, ne daj Bože, doktor.
Doktur je oduvijek bio star, ima međutim mlad glas, malo promukao i prilično melodičan pa bi, da je mlađi, mogao pjevati u Srebrnim Krilima kad Vladu Kalembera zaboli glava. Naširoko i nadaleko je jedini navijač sarajevskog Željezničara. Ja ne poznajem nijednog drugog, vjerojatno ni on. Priča se da je pokojni Josip Katalinski- Škija, kapetan Želje sedamdesetih godina i jedan od najboljih petica u bivšoj ligi, navijao za momčad u kojoj je on bio najbolji igrač tek nakon što je čuo za Doktura. Doktur pretpostavljam nije bio dobar igrač kao Škija, ali je isto kao on pušio škiju. I to ne samo kod kuće ili u gostionici, nego čak i u autobusu.
Doktura se naime, iako smo bliska rodbina, više sjećam iz autobusa, nego iz njegove kuće u Srđanima, u koju smo obvezno išli za Stipanjdan. Na ručak. Čak i za vrijeme ručka, između juhe i sarme, još puno prije pite, bi Doktur zapalio jednu škiju, moj ćaća Ćokan bi mu se pridružio s „Opatijom“, a druga djeca i ja smo kašljucali i radovali se da ne moramo pojesti juhu do kraja. Dokturova Ljilja bi pokupila duboke tanjure i mogli smo započeti s nečim masnijim. Onda nitko više nije kašljao, iako je dim bio puno gušći.
Autobus u grad je vozio ujutro u osam sati, a obično bi malo ranije naišao ispred Grgine prodavnice. Vozač bi tu pričekao dok Ćokan i još pokoji drugi odrasli putnik isprazne započete boce „Ožujskog“, nakon čega bismo krenuli na dugi put prepun rupa, put u naše najveće selo, u općinsko središte. Ćaća bi sjeo naprijed, odmah iza vozača, i već od početka bi glasno nekomu iz Kongore ili Lipe pravio nekakvu smicalicu, ali napeto bi postalo tek ispod Srđana. Tu bi autobus opet pričekao da se Doktur dogega do vrata – malo je šepao, malo mu se nije žurilo – a kad bi ušao u autobus odmah bi mjesto pored Ćokana postalo slobodno i njih dvojica bi se počeli dovikivati, iako su sjedili jedan pored drugoga.
„Ej, daidžiću“, „Šta je tetkiću“, gledali bi oni tko će koga prevariti, sakriti mu kapu, podbaciti nešto oštro na sjedalo i na taj način izazvati smijeh kod drugih putnika. Pobjednik bi bio onaj na čiji račun se nitko nije smijao, dok bi pobijeđeni smišljao taktiku kako se revanširati. Do autobusne stanice u gradu se nijedan od njih ne bi ušutio, a ja bih se pravio da ih ne poznajem. Nije bilo koristi, uvijek bi me neke radoznale babe pitale „Mali, jesi li ti Ćokanov?“. Ne bi mi ništa drugo preostalo nego da odrešito odgovorim „Ja sam Šoljušin“ ili da šutim. Obično bih šutio.
Za šutnju i poslušnost bi me ćaća u gradu odmah nagradio, i to pola-popola. Pola para bi njemu trebalo za gostionicu, drugu polu bi meni dao za krempite. Jasno je da sam prije toga morao obaviti neke poslove, razne prijave, odjave i dojave. Bio sam ponosan da sam znao podići uputnicu za Mostar i već sam se radovao skorom putu u taj daleki grad. Na karti sam tjednima ranije svakoga dana gledao je li u međuvremenu osim Posušja i Lištice izgrađeno ikakvo drugo mjesto kojega bih na putu do bolnice na Bijelom Brijegu mogao vidjeti kroz prozor autobusa. Dobijale su se i nekakve dnevnice, pa je i to valjalo obaviti na osiguranju, osim toga je ćaća bio na bolovanju pa sam trebao u građevinskom poduzeću „Vran“, tamo je radio kao noćni čuvar, dojaviti da mu nije dobro i nadati se da ga nitko nije vidio kod Ivande ili kod Marka Kovačevića u gostioni „Hercegovina“, gdje bi se on i Doktur zajedno uputili i gdje bi, kod njihova zajedničkog rođaka, nastavili iglenu iz autobusa.
Nakon što bih obavio sve poslove – valjalo je čekati u redu, ispuniti formulare, gurati se i protestirati ako bi kakva žena slabo vidjela i zaobišla me bezobrazno – uputio bih se u slastičarnu, nedaleko od kina, na drugu stranu ulice, malo ukoso, odmah pored frizera kojega su svi zvali Brico. Tu bih naručio četiri krempite, one posute šećerom u prahu, i polako bih započeo s konzumiranjem, ali bih nakon prva tri slatka zalogaja ubrzao iz straha da ću zakasniti na autobus i da bi, ne daj Bože, koji komad mogao ostati nepojeden. Ćaću i Doktura bih zatekao tamo gdje smo se dogovorili, u Markovoj gostionici. Poslije podne je on pauzirao a radila je njegova žena Tonka. Strpljivo je slušala priče rodijaka njenoga umornog muža, a je li ih razumjela nije uopće važno za priču. Autobus koji je polazio u tri poslijepodne je već čekao da se dogegagamo i onda bi sve krenulo iz početka, ali obrnutim redoslijedom.
Jednom prilikom su Doktur i moj ćaća nekom Lipljaninu, mislim da je bio Mirkan Lončarev, išli na živce svojim dovikivanjem, i on je vjerojatno bio umoran od „Ožujskog“ ali nije znao kako da uvede mir i red u autobusu. Zato je na brzinu smislio dobar plan, koji je obojicu rodijaka u nekoliko narednih ponedjeljaka barem nakratko umirio. Mirkan je sjedio odmah iza Doktura i Ćokana pa mu je bučno dovikivanje bilo utoliko napornije za njegove umorne uši. Što da radi? Odjednom je primjetio da iz njihovih zelenkastih jakni, obadvojica su nosili skoro iste, vise remeni, ili kako bi se onda reklo kajiši. Uzeo je sva četiri kraja i zavezao ih u čvrsti čvor, jednog za drugi.
Kad je autobus zaustavio pored Gorine kuće u Srđanima, Doktur je, kao i obično pošto je uvijek bio galantan, pustio da najprije iziđu žene i djeca, slično kapetanu broda prilikom potapanja, a čekanje je opet smisleno iskoristio da bi ispričao još jedan, zadnji vic. Na kraju je ipak morao požuriti jer je vozač postajao nervozan, žena u Borčanima ga je čekala s ručkom pa je htio nastaviti posljednju turu za taj dan. Doktur je primjetio da se čovjeku žuri i ustao je. Bolje rečeno, htio je ustati, ali nije mogao sasvim jer je s njim pomoću jakna povezani Ćokan sjedio i već malo kunjao, pa je počeo potezati i vući, ali nije znao gdje zapinje. Pala je i pokoja psovka koje nije pristojno zapisati. Vozač je već postao jako nestrpljiv i neljubazno mu rekao da požuri, ali sve je bilo uzalud.
Da je bilo prijepodne možda bi ranije primjetio o čemu se radi, ali u to doba dana i nakon nekoliko rundi u gradu je i Doktur slabije vidio, ne tako slabo kao Ćokan, ali ni tako jasno kao inače. Njegov, debelim naočalama pokriveni rodijak, je i dalje kunjao, malo bi se trznuo kad bi omiljeni mu daidžić povukao jače za kajiš, ali se nije dao do kraja razbuditi. Nastao je opći metež, Doktur je čak skinuo jaknu, trebalo mu je malo dulje nego obično, i osjetio slobodu naglašenu hladnoćom koja je dopirala kroz otvorena vrata autobusa, ali bez jakne nije smio kući jer bi nakon vozačeve doživio i drugu kritiku, malo oštriju.
Tek nakon bezbroj uzaludnih pokušaja da se oslobodi i da spasi jaknu Doktur je za rame drmnuo Ćokana, njemu je opet trebalo dugo da shvati o čemu se radi, a Mirkan je cijelo vrijeme, na sjedalu iza njih, duboko spavao i sanjao nešto lijepo, barem bi se to trebalo pretpostaviti pošto je se neprekidno, zadovoljno smijuckao. Na svu sreću za ostale putnike kondukter je, za razliku od vozača, bio sasvim trijezan. On je riješio zavrzlamu na taj način što je i pospanom Ćokanu skinuo jaknu i tako, slično Đuri Pucaru u najboljim godinama, oslobodio Doktura iz podle zamke. Put je nastavljen nakon cijele zavrzlame, nitko nije ništa pričao, samo je vozač nekomu nešto psovao, tiho i nerazumljivo. Mi smo izišli kod Grge. Ćaća, koji je jednom rukom držao remen jakne i pri tom često pogledavao u Mirkana, me je poslao kući i rekao da će i on brzo doći.
Nije bilo baš tako brzo jer su u prodavnici već bili Šimun i Jokul Seserov, a prijatelje nije smio ni mogao ignorirati. Uvečer, kad je dobre volje došao kući, mater ga je upitala:
„Ćokane, jesi li u gradu sve sredio?“
On mi je lukavo namignuo i ponosno odgovorio:
„Sve sam sredio, sve uredio!“
Kad mi nekada moja djeca raznim sitnicama idu na živce i kad pitaju jesam li potpisao ispričnicu, kupio tintu za printer ili nazvao nekoga za nešto nebitno, ja im odgovorim: „Sve sam sredio, sve uredio!“. Oni malo blenu, pogledaju se međusobno i ne razumiju ništa. Sami su krivi kad nisu putovali autobusom u grad.
Blago Vukadin
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.