Prvi dani mjeseca studenoga svake nas godine iznova pozivaju na trenutak sabranosti, zahvalnosti i dubokog promišljanja o smislu života i vječnosti. U ovim danima, kada priroda polako odijeva svoje mirno, jesenje ruho, vjerničko srce kuca posebnim ritmom. Svetkovina Svih svetih i Spomen svih vjernih pokojnika – Dušni dan pred nas stavljaju otajstvo života, smrti i vječne domovine kojoj svi težimo, podsjećajući nas na snažnu, neraskidivu vezu između neba i zemlje.
Iako ove dane često vizualno povezujemo s maglom, sjetom i sjećanjem na one koji više nisu s nama, svetkovina Svih svetih u svojoj je bîti blagdan neizmjerne radosti. Toga dana ne slavimo samo one svetice i svetce koje je Crkva službeno uzdigla na čast oltara. Slavimo cijelo mnoštvo onih „običnih“, a zapravo velikih ljudi: naših majki, očeva, baka, djedova, prijatelja i susjeda, koji su tiho, samozatajno i vjerno živjeli svoju svakodnevicu te sada uživaju u punini Božje prisutnosti. To je trijumf Crkve na nebu, koja nam svima poručuje da svetost nije nedostižan ideal rezerviran za odabrane, nego poziv upućen svakome od nas.
Odmah sutradan, na Dušni dan, naše se misli, suze i uzdasi pretaču u živu molitvu i zagovor za sve vjerne pokojnike koji se još nalaze na putu čišćenja prema vječnoj radosti. Ova dva dana neraskidivo su isprepletena takozvanim općinstvom svetih – nevidljivim, ali itekako stvarnim mostom ljubavi koji povezuje nas na zemlji s onima koji su već prešli prag vječnosti. Naša ljubav prema pokojnima ne prestaje s njihovim ovozemaljskim odlaskom, ona samo mijenja svoj oblik. Više im ne možemo pružiti ruku ili uputiti toplu riječ, ali im možemo darovati ono najdragocjenije – svoju iskrenu molitvu, prikazanu svetu misu i žrtvu.
Upravo zato ovih dana naša groblja ponovno sjaju tisućama svijeća i bivaju ukrašena najljepšim cvijećem. Ti prizori nisu tek običaj, estetika ili dio tradicije. Svaki upaljeni lampaš u tamnoj jesenskoj noći simbol je naše vjere u Isusa Krista koji je Svjetlo svijeta i koji je svojom mukom i uskrsnućem pobijedio tamu groba. Cvijeće koje donosimo znak je naše neprolazne ljubavi i zahvalnosti za sve dobro čime su naši pokojni obogatili naše živote dok su hodali s nama.
Dok budemo polako koračali stazama naših groblja i tiho molili, neka u našim srcima ne prevlada očaj ili bezizlazna tuga. Kršćanska smrt nije kraj, nego vrata koja vode u puninu života. Vaš župnik vas poziva da u ovim svetim danima zajednički zastanemo, posjetimo posljednja počivališta svojih najmilijih, ali i da se u što većem broju okupimo oko stola Gospodnjeg na svetim misama. Neka nam ovi dani ne budu dani žalosti, već dani duboke utjehe, nade i obnove naše vjere u ponovni susret u vječnosti. Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svjetlila im!
Don Drago Ćurković, jablanički župnik
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.