NIŠTARIJINI ZAPISI: Put u Laponiju

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Na samom sjeveru Švedske, kroz tamošnju pokrajinu Laponiju, probija se dijelom pitoma, dijelom divlja rijeka Lainioälven, ljeti atraktivna za vožnje kanuom, a zimi, poput cijeloga krajolika, prekrivena ledom i snijegom.

 

Kako smo dospjeli tamo ne znam više, no sjećam se da je Tanja odjednom počela spremati stvari, nenajavljeno i odlučno predlažući:

 

„Idemo nekamo! Najbolje u Švedsku. Imamo tri dana slobodno, djeci je kod kuće dosadno, a i mi ćemo se lijepo provesti ako malo promijenimo okolinu.“

 

Djeca k‘o djeca – najprije su se svi oduševili, pa su onda počeli izmotavati se i tražiti ispriku za ostanak kod kuće, tako da je na kraju samo Tanjin sin Fran krenuo s nama – slagali smo mu da u Laponiji ima jedan veliki kolodvor na praznoj livadi – dok je Daniela odjednom počela učiti za ispit, a Christian na silu kašljucao nastojeći nam saopćiti kako je gadno prehlađen i da mu hladna laponska zima neće nimalo goditi.

 

Pozdravili smo se s mojim klincima, natovarili ruksake na leđa i nekoliko sati kasnije našli se u beskrajnom krajoliku obasjanom suncem, što me je prilično iznenadilo jer sam prije puno godina učio u školi da bi krajem siječnja tamo trebala vladati polarna, duga noć u kojoj se sunce samo nakratko pojavi i zbog čega su Šveđani mjesecima depresivni, pa konzumiraju najviše rakije po glavi stanovnika.

 

Ali nisam htio postavljati suvišna pitanja plašeći se da se sunce ne predomisli, i zaputio sam se s Tanjom i Franom u pravcu sjevera, desnom obalom rijeke Lainioälven.

 

Fran je imao ljetne cipele na nogama, stoga je često padao po snježnom terenu, pa sam mu pokazao kako se bez poteškoća može brzo kretati:

 

„Zaleti se, klekni na koljena i opušteno se otkliži barem stotinu metara! Pa opet iznova.“

 

Čak je i Tanja, koja je inače jako zimogrozna, počela uživati shvativši da je hladnoća podnošljiva ako se brzo kreće, nakon čega smo se svi troje zaputili laganom nizbrdicom, kližući se po kristalima čistog snijega.

 

Tako bijelog i tako kristalno jasnog snijega nema nigdje na svijetu, čak ni u Mandinu Selu, iako sam ranije bio uvjeren da je bijeli pokrivač na Bubinoj Podvornici nenadmašivo lijep. Ako mi ipak netko od mojih Mandoseljana ne povjeruje, neka se slobodno zaputi u Laponiju i vlastitim očima vidi da ništa nisam slagao.

 

Krajolik nije nigdje ni počinjao, ni završavao, a kad bismo pomislili da se na dalekom horizontu nalazi nekakva šuma, brdo ili selo, uskoro bismo prepoznali da nam se to samo pričinja, i da je snježna, pitoma pustoš beskrajna.

 

Nakon te spoznaje pretvorio sam se u malo dijete, bacajući se na sve strane i uživajući u svakoj pojedinačnoj pahuljici – iako nije bilo oblačno one su odnekuda dolijetale do nas – koje bi se nakon dodira rukama, ili prilikom pada na naše noseve, rasprsnule u tisuće manjih, ništa manje impresivnih djelića. Kako nije bilo kraja širokoj prirodi oko nas, isto tako beskonačni bili su njeni atomi, ranije oku nevidljivi i razumu nezamislivi.

 

Nekoliko puta sam otklizao predaleko – potpetice mojih cipela bile su iznimno glatke, te bih bez zalijetanja krenuo, a usred staze, blagim iskrivljivanjem jedne noge, bio sam u stanju povećati brzinu. Ako bih pak morao stati samo bih uspravio gornji dio tijela i na mjestu zakočio.

 

Htijući isprobati dokle će me odnijeti glatka površina završio sam jednom na suprotnoj obali rijeke, a drugi puta na uzbrdici pored zametenoga kolovoza, kojim su dobrih nekoliko kilometara iza mene koračali Tanja i Fran tražeći nepostojeći kolodvor.

 

Tu sam ih pričekao primjetivši da će uskoro pasti mrak, i to ne ona polusvijetla, polarna, nego neprozirna i tamna mandoseljska noć, a kad su me Tanja i Fran sustigli zaputili smo se bez odgađanja do prve brvnare, osvijetljene sa svih strana da putnici iz dalekih zemalja ne prođu pored nje i ne izgube se u nepoznatome kraju.

 

Kuća je bila solidno ugrijana, u poširokom dnevnom boravku nalazio se je kamin u kojega je netko tijekom dana stavljao velike cjepanice, a one su krvrckajući gorjele, šireći u cijeloj prostoriji pitomi ugođaj toploga doma.

 

Tanja je odmah počela pripremati večeru, a Fran i ja smo u međuvremenu izuli obuću i položili vunene čarape na pločice pored kamina, da se osuše i ugriju za drugi dan.

 

Raširili smo se poslije objeda – sarme od jelenjeg mesa – na kauču i prepustili se blaženom osjećaju sigurnosti.

 

Nakon buđenja, još prije prve jutarnje kave, u regalu našeg dnevnog boravka potražio sam atlas, htijući odmah saznati neobično ime rijeke u dalekoj švedskoj pokrajini Laponiji.

 

Ako Bog dadne zdravlja i ako bude ostalo dovoljno novca nakon što djeca pozavršavaju škole i počnu sami za sebe zarađivati, Tanja i ja putujemo u Laponiju.

 

Bez ijednoga djeteta budući da se ne isplati lagati, a tamo stvarno nema nikakva kolodvora.

 

Tekst: Blago Vukadin