Karl je cijeli svoj radni vijek proveo u mesnici – rezao je kotlete, miješao mljevenu govedinu sa svinjetinom, sijekao kosti za juhu i posluživao domaćice prije, a gostioničare poslije podne. Prva žena mu je umrla prije petnaest godina, pa zadnje desteljeće živi s Martom, svojom bivšom klijenticom koja je, kao i on, niska rastom.
Tekst: Blago Vukadin
Karl cijelo vrijeme šuti, a Marta neprestano priča, pa tako cijeli kat odjeljenja za neurologiju zna da su se zbližili jer je Karl bio veseljak i volio plesati, gdje su išli na prvo i jedino zajedničko ljetovanje, kako se zovu Karlova dva unuka i što će im ona kad nakon nastave svrate u njihov mali stan skuhati za ručak.
Marta djeluje patuljasto, tek za nekoliko milimetara nadrasla je metar i četrdeset, ima široke kukove, poveću glavu i kratku, smeđe obojenu kosu. Karl je tek neznatno viši od svoje supruge, no budući da većinu vremena prosjedi u invalidskim kolicima to se ne primjećuje na prvi pogled, nego se može zaključiti tek po duljini nogu kad ga medicinske sestre polože u krevet.
Možda bi i Karl više pričao da može, no nakon izljeva krvi u mozak i teške operacije izgubio je glas, a i jedan dio lubanje, onaj iznad desne sljepoočnice, nije više tamo gdje bi trebao biti, pa mu je oblik glave postao neobično šiljast.
Da je unatoč bolesti optimist koji voli društvo očigledno je na osnovu osmijeha na Karlovu licu, koji uslijedi kad netko iz sobe, nastojeći ga uključiti u komunikaciju, spomene ljepotu medicinskih sestara ili kod njega „naruči“ pola kile teletine.
Njegove svijetlosmeđe, pitome oči su uvijek vedre, a posebno se rašire kad začuje Martin glas na hodniku dok ona spremačici prepričava svoj dan čekajući da medicinske sestre presvuku i operu njenog Karla i pripreme ga za posjet.
Kako velika je Karlova i Martina ljubav dade se tek naslutiti gledajući i slušajući tih dvoje rastom malenih ljudi, dok žena sjedi pored kreveta svoga skoro nepomičnog muža držeći ga za ruku i pričajući mu bez prekida o susjedima ili o novom vlasniku mesnice u kojoj su se upoznali i gdje ona još uvijek kupuje mljeveno meso za špagete bolonjeze, ili dok mu poporavlja jastuk, briše nosnice, reže nokte i češlja njegovu rijetku kosu.
Karl veselim pogledom sluša što mu žena pripovijeda, tek neznatno i sporo pomičući glavu dok teškom mukom uspijeva izgovoriti:
„Da, da.“
Redovito za vrijeme Martina posjeta Karlu od napora popusti koncentracija, glava mu klone, i oči mu se zatvore, a kad počne duboko hrkati Marta se zaputi na razgovor sa sestrom da čuje kako je spavao po noći, je li pojeo doručak do kraja i muči li ga probava nakon što su mu odstranili sondu i počeli ga hraniti kašom koju nekada lakše, a nekada teže uspije progutati.
Nakon operacije Karla su poslali na terapiju, on sada marljivo radi vježbe i polako napreduje nabolje, čak uspijeva i pedalama na uređaju za treniranje izdržljivosti okrenuti nekoliko krugova ili pak primaknuti žlicu ustima. Obično hrana završi na podu, ali ga sestre tješe hvaleći svako Karlovo poboljšanje, a on im uzvraća vedrim pogledom.
Kad Marta ode iz bolnice Karla pokriju plahtom sa slikom njih dvoje na plaži – bili su prije tri godine u Turskoj i tom prilikom prvi put vidjeli more, pa su se uslikali sa zalazećim suncem u pozadini, tako da Karl sada ima ne samo pokrivač nego i jastuk sa ženinom i svojom slikom. I nekoliko uokvirenih fotografija povezanih u obliku harmonike koje skupa s plišanim medvjedićem bdiju pored Karlova ležaja, da im se razveseli nakon buđenja.
Danas su Karlu javili da će Marta sutra popodne opet doći i on se je zadovoljno smiješio sve do večere u pet sati.
Maloprije je zaspao s osmijehom na licu i sa sirupom protiv bolova u želucu.
Tijekom noći dvaput će doći sestre do njegova ležaja, okrenut će ga s jedne na drugu stranu da ne dobije rane po tijelu, presvući će mu pelene i izmjeriti mu tlak.
A ujutro će ga pravovremeno oprati da bude čist i mirisan prije nego njegova Marta dođe u posjet i živahnim glasom počne pričati čega se je dan ranije igrala s Karlovim unucima, tek bojom glasa napominjući koliko joj on nedostaje.