Subotom obično idem u kupovinu.
Ne podnosim velike tržne centre, tamo me uvijek uhvati nervoza od gužve i klimatiziranog zraka, pa voće, jogurte, pivo, sokove, sapune i novine nabavljam u dućanu udaljenom stotinjak metara od našeg stana.
Uvijek natrpam više nego sam planirao. Ruke mi se otegnu dok debele vrećice iznosim na peti kat. Liftom.
Nisam baš od sorte ljudi koji unaprijed razmišljaju o tomu što rade.
Ipak se uglavnom držim pravila da kupujem u blizini mjesta stanovanja, jer ako svi nagrnemo u kupovne centre onda nemamo pravo kukati kad naš gradić ostane pust i prazan.
Trend odumiranja gradova je nezaustavljiv, no ne moram i ja aktivno sudjelovati u njemu. Ni pridonositi gomilanju kapitala raznoimenih koncerna i bezimenih menadžera, kojima naše malo mjesto ne predstavlja ništa više od jedne točke na karti okačenoj u uredu.
Dućan u kojemu kupujem potrepštine i sam je filijala jednog koncerna, no u njemu barem rade žene iz našeg grada i okolice. Ne zarađuju puno – prodavačice nisu nigdje preplaćene – ali većina njih ima obitelji, stanove, svekrve i kredite, pa im svaki euro dobro dođe. Posebno krajem mjeseca, kad treba poplaćati račune za struju, grijanje, školu i štajaznam.
Na odjelu voća i povrća gajbe prazni i robu slaže Christa, žena iz sela u kojemu sam ranije živio. Djeca su joj odrasla ali još su na školovanju, muž je građevinski radnik, kuću su renovirali i rade za nju dan i noć.
Kruh, pecivo i sir prodaje razgovorljiva Vanessa, curica na obučavanju, marljiva i jeftina za poslodavca.
Škrinje za zamrzavanje puni i čisti Anna, Mađarica koja svakog jutra iz Soprona stiže u naš grad i uvečer se vlakom vraća kući.
Na blagajni od jutra do večeri sjedi Ljiljana, Bosanka koja svaki drugi vikend s mužem Slavoncem putuje u Osijek gdje su napravili kuću za penzionerske dane.
Pored izlaza, na mjestu na kojem se redaju ispražnjena kolica, novine za beskućnike – „Augustin“ im je naslov – prodaje Steven, uvijek nasmijani crnac kojemu većina kupaca prije odlaska gurne u ruku kovanicu iz kolica.
Steven je već pomalo naučio njemački, stidljiv je i šutljiv, ali ga njegov dobrodušni osmijeh uključuje u komunikaciju sadržanu u kratkom pozdravu, kimanju glavom i pomaganju starijim gospođama prilikom pospremanja kolica.
Takav je mali svijet u mirnom dućanu u kojem svake subote obavljam svoju kupovinu. Uglavnom se prepoznajemo, slabo se poznajemo, i tek ponekada, kad se nikomu ne žuri, razmijenimo pokoju rečenicu.
Kad je Tanja kod mene onda saznam puno novosti. Ona se naime za vrijeme plaćanja raspriča s Ljiljanom pa mi sve kazuje, a ja se čudim kako je u roku od nekoliko minuta uspjela razmijeniti toliko gradiva. No neke tajne odraslih žena nama muškarcima će zauvijek ostati skrivene.
Jučer je većinski vlasnik koncerna – mladoliki, nadobudni frajer uredne frizure i besprijekornog zubala – iznenada prijavio stečaj firme. Veli da nema više smisla investirati, nestalo je love, prihodi su slabi, pa nema čak ni rezervi za isplatu plaća za mjesec studeni.
O božićnici nema ni govora.
Napominje menadžer u tamnom odijelu da ga i srce i duša bole, ali da je poslovni život težak, brojevi negativni, radnika previše, roba preskupa, a konkurencija ogromna.
Prije nego je na sudu pokrenuo stečajni postupak ipak je uspio investirati nekoliko milijuna.
Dan ranije kupio je spontano sve zgrade u kojima su smješteni dućani čiji je većinski vlasnik do jučer bio on. Nekretnine su vrijedne, leže na dobrim lokacijama i on najbolje zna koliko se na njima može zaraditi.
Možda nakon Božića i velike rasprodaje neki konkurent preuzme dućane? Raniji vlasnik svakako može računati sa solidnom kirijom.
Radnice će odrađene plaće za mjesec studeni dobiti iz socijalnog fonda za insolventna poduzeća, sa zakašnjenjem od dva mjeseca. Jedan dio božićnice past će im na račune za Uskrs.
U međuvremenu će im banke priskočiti u pomoć i neće ženama obračunavati kamate ako uđu u minus. Velikodušno od banaka i dobro za popravljanje njihova narušenog imidža.
Steven nema bankovnog računa. Tko zna je li mu i ime Steven?
Christa, Vanessa, Anna i Ljiljana će naći nekakav posao do ljeta. I konkurenti trebaju marljivu i jeftinu radnu snagu.
„Merry Christmas everyone“ – tutnji iz pojačala dok mi Ljiljana vraća kusur.
Tekst: Blago Vukadin