Piše: Blago Vukadin
Djeda Tomu s očeve strane nikada nisam upoznao, kao ni većina njegove unučadi, jer je on puno prije moga rođenja otišao na onaj svijet. Zato kad govorim o djedu uvijek mislim na dida Antu Šoljića, oca moje majke iz lipskog zaseoka Krivodola.
Ante i njegova dva brata, Šimun i Bože, su dvadesetih ili tridesetih godina prošloga stoljeća, između dva velika rata, doselili u široko i plodno Duvno iz kamenitog i siromašnog Crnča, iz širokobriješke općine. Njegova žena Milka, od roda Ljubića iz Uzarića, sela koje je sada spojeno sa Širokim, rodila je pet kćeriju i tri sina.
Did je uvijek bio malo čudan.
Nije puno pričao, nije se često smijao, a ni svađao, za razliku od svoje braće koji su bili prilično otvoreni i veseli.
Zbog šutljivosti i dojma da uvijek nešto mudruje did Ante dobio je pogrdni nadimak, kakve su ranije u našem kraju imali skoro svi i koji bi se izgovarali samo ako dotična osoba, niti itko od njene rodbine, nije u blizini.
Njega zu potajno zvali Muzgo, a ja kao dijete nisam znao što to znači. Ne znam to ni danas, ali pretpostavljam da je nešto poput mudrijaša, pametnjakovića ili čovjeka koji je poseban, koji nije društven poput većine „pravih“ Duvnjaka.
Glava mu je bila nakrivljena na lijevu stranu, vjerojatno je kakav mišić ili živac bio oštećen pa je nije mogao uspraviti, a ta neobična pozicija didove glave ostavljala je još dublji dojam kako se radi o čovjeku koji nešto pametuje.
Moj otac bio je sasvim drukčiji od dida.
Za njega je društvo bilo sve, a mama je često govorila da ga je zavoljela baš zbog te osobine. Nije mogla zamisliti da se uda za nekoga tko se ne zna smijati. Prije vjenčanja s mojim ocem bila je zaručena za nekog šutljivca iz Kongore, ali se u zadnjem trenutku predomislila i „privarila“ nesuđenoga mladoženju.
Svoga oca mama je voljela, ali njegov karakter ne. Stoga se ne bi puno bunila kad bi naš otac dida Antu spomenuo u negativnom kontekstu. Jedino joj ne bi odgovaralo kad bi ćaća, ako bih se ja zajogunio i tvrdoglavo ustrajavao na nekoj sitnici, rekao da sam isti kao did, samo što sam mlađi i što mi glava još nije nakrivljena.
Dida nisam ni ja previše obožavao.
Nije se znao igrati, nije to ni htio, uvijek je spavao poslijepodne i nije ga u tome ometao ni ljetni pljusak za vrijeme kupljenja sijena, kao ni zimska mećava koja bi zatrpavala kućna vrata. On bi, bez obzira na to što se događa oko njega, legao i odspavao dva-tri sata, a onda bi šutke nastavio započeti posao.
Spavao je čak i na konju kad bi jašio do Trebiševa.
Imao je naime dva konja, crnu kobilu Vranicu i žućakstoga mladoga ždrijepca Kulaša.
Mi – moja braća i naša sestra skupa sa mnom – redovito smo ljeti išli na Trebiševo pomagati materinoj rodbini pri košenju i kupljenju sijena, a mene je kao peto- i šestogodišnjaka zapala zadaća da čuvam janjce.
Tetka Kata bi me nakon doručka otjerala na pišanje, morao sam to uraditi prije polaska, zatim bi me zavezala za sedlo na Kulašu, a did bi zauzeo poziciju na Vranici, sjeo bi naopako okrenut leđima prema glavi kobile, i mirni konji bi nakon spremanja krenuli u planinu, na marš koji bi trajao dva do tri sata. Ja bih cijelo vrijeme, zavezan užetom da ne spadnem s konja, gledao u didovu glavu koji bi od Šoljića kuća u Krivodolu do Lipskoga gaja nešto pjevušio, potom klonuo, glava bi mu se još više nagela i spavao tako sve do Trebiševa.
Konji su znali cijeli put napamet. Vranica je mirno i sporo koračajući išla prva, Kulaš bi je vjerojatno rado pretekao, ali je poslušno tapkao cijelim putem, a ja sam gledao u kamenje, pozdravljao čobane na Slanom Docu i dosađivao se.
Kad bismo stigli skoro do cilja, negdje oko groblja na trebiševskom polju, otprilike petsto metara prije koliba u kojima smo provodili ljeto, did bi se probudio, upitao me je li sve u redu, ja bih prešutio da ću se upišati ukoliko brzo ne stignemo i čekao da me tetka Nevenka konačno oslobodi iz nezavidnog položaja.
Moja karijera mladoga čobana nije dugo potrajala, jer sam već treće godine pobjegao i nikomu više nije ni padalo na pamet da me vodi na Trebiševo. Ulogu čobana preuzeo je moj mlađi brat Marinko koji je izdržao cijelih pet godina da bi i on jednoga dana, oponašajući mene, skupa sa Žarkom Lončarevim tajno napustio Trebiševo ostavivši ovce i janjce same na Ljubuši.
Did Ante, kao što rekoh, nije puno pričao, a o sebi nikada nije progovorio nijedne riječi. Zato većinu njegovih osobina mogu samo naslutiti iz njegova ponašanja, te iz priča naše matere, koja je kao i većina njenih sestara bila jako otvorena i koja je sa svojom djecom, bez ikakvih predrasuda, pričala o mnogočemu.
Često je mama govorila kako je njen otac šutljiv i naporan, ali ne bi zaboravila napomenuti da je jako pametan, da je završio četiri razreda osnovne škole za dvije godine i da je svu svoju djecu, od kojih većina zbog ratova i nereda nije mogla ići u školu, naučio i čitati i pisati. Tako je i moja mati bez ijednoga razreda školske naobrazbe imala puno ljepši i pravilniji rukopis od mene. Pisala je pisma nama svima kad smo kasnije otišli od kuće i nije u njima bilo puno pogrešaka.
„Did je teretan i težak“, napomenula bi mama sažalijevajući istovremeno ujnu Nadu, ženu najmlađega daidže Joze koja se o didu morala brinuti kad je on već sasvim ostario i prema kojoj on, kao ni prema nikome drugome, nikada nije pokazao bilo kakav znak zahvalnosti zbog truda kojeg bi joj pričinjavao.
Dida skoro nitko nije vidio da se glasno smije, a još manje da plače. Priča se da je prvu i jedinu suzu pustio kad je kobila Vranica, u dubokoj konjskoj starosti, otišla u vječna lovišta.
Ali to nije sasvim istina, jer sam ja osobno vidio dida sa suzama u očima.
Osamdesetšeste godine u mjesecu studenome umrla je naša mati, didova kći Ana, kratko nakon njene sestre, tetke Ive, i dugo nakon što je meni nepoznata tetka Mara poslije prvoga poroda otišla Bogu polagati račune.
Na mamin pokop stiglo je puno rodbine iz Duvna s očeve, iz Lipe s didove, i iz Uzarića s babine strane.
Nikoga od tih Hercegovaca nisam poznavao, bio sam iznenađen koliko nepoznatih rođaka imam, a svi oni su nakon dolaska s groblja navratili u našu kuću. Did je cijelo vrijeme bio šutljiv, okretao je glavu i često platnenom maramicom briskao usta i nos. Ja sam, promatrajući ga sa strane, jasno vidio da je najviše brisao oči, ali je uvijek bio okrenut u stranu pa to drugi nisu ni primjećivali.
Osim što je bio šutljiv i neobičan, za dida se znalo i govorilo da je štedljiv, odnosno škrt.
Od svoje djece redovito je dobijao novce, ali ih nije trošio, nego je imao nama nerazumljivi običaj pospremanja novčanica u prazne konzerve, u kutle kako smo ih zvali. Njih bi did deponirao i sakrivao od radoznalih očiju po mnogim rupama u zidovima starih štala i kuća u Krivodolu.
Priča se da je prilikom krivodolskog požara – njega su izazvali Ikini sinovi Berislav i Rade skupa s Jozinim Ivicom i Slavenom kad su tajno pušili u štali i zaboravili ugasiti cigarete – dok su drugi odrasli panično trčali i tražili djecu gledajući istovremeno kako da ugase vatru, did nastojao doći do zida u kojem su gorjeli njegovi brojni dinari iz propale kraljevine SHS, kune iz nestale NDH, njemačke marke iz vremena nacista, stari dinari komunističke Jugoslavije i još pokoje valute, kako bezvrijedne tako i aktualne.
Isto tako se priča da nikada od toga novca nije ništa nikome dao.
Ali ni to nije istinito, jer sam ja osobno od njega dobio veliku sumu.
I to je bilo nakon pokopa naše matere.
U našoj kući je, kao što napomenuh, toga dana bilo puno rodbine. Svi oni – i oni koje smo znali i oni koje smo tek upoznali, htjeli su nas razvedriti i skrenuti temu razgovora na nešto veselije od umiranja i bolesti, na obrazovanje, lijepe cure i kršne momke, na druge, optimistične teme. Tako je, dok je did još bio u kući, netko napomenuo da je Marinko već položio vozački ispit i da će daidža Jozo kupiti kamion s kojim on može raditi čim iziđe iz vojske, što je daidža stvarno i učinio.
Dida je odjednom počelo zanimati kako to da je Marinko položio vozački ispit, a da ja, njegov stariji brat i didov ljubimac, još nisam to uspio obaviti. Ja sam mu napomenuo da nije bilo potrebe za polaganjem ispita jer u Zagrebu vozaju tramvaji, pa bi mi vozačka samo trunula u ladici, ali se did s tim nije htio pomiriti.
Upitao je nekoga koliko košta polaganje vozačkog ispita, dobio odgovor da cijena, uključujući i ljekarski pregled u Ljubuškom, iznosi sedmasto njemačkih maraka, da bi se kratko nakon toga, pješice kao uvijek, zaputio do Krivodola.
Kad su se već svi bili razišli, samo smo mi, naša strina Kovačuša i Bajićeva Mira bili kod kuće, odjednom je opet izbio did Ante.
Bez puno govora me je zovnuo u stranu, turnuo mi veliki svežanj novčanica u ruke, bilo je osamsto maraka, i za put do Ljubuškog, i rekao da u ponedjeljak upišem auto-školu i da polažem vozački, jer sam ja stariji od Marinka.
Bio sam iznenađen. Nitko mi nije odmah povjerovao kad sam didovu velikodušnost svima obznanio, a većina je, nakon što sam pokazao novac, poput moga ćaće puno, puno godina ranije, nadodala:
„Slični ste vas dvojica.“
Vozački ispit sam položio, platio sam ga didovim parama, pa mi je sada, kad moj sin govori da će dogodine polagati ispit za moped i dok ga nastojim odgovoriti od te gluposti, did Ante pao na pamet.
Kad dublje proanaliziram svoje osobine onda se ponadam da sam u važnim stvarima sličan svome didu.