Piše: Blago Vukadin
Otkad me je strefio moždani udar popustila mi je koncentacija. Barem tako mi se čini. Tješim se da nisam u pravu i da pretjerujem, te da od svake sitnice pravim medvjeda. Nisam dakle siguran jesam li blesaviji nego sam bio prije dva mjeseca.
No, nije moje da donosim zaključke, od njih tako i tako nema koristi, a ako sam i prolupao nisam ni prvi ni zadnji, pa nema smisla kukati, isto kao što nije dobro ni precjenjivati svoje mogućnosti. Kad već sumnjam u vlastite sposobnosti smirujuće je znati da me moji suputnici nisu napustili – ni žena, ni djeca, ni sveti Ante.
Žena me je cijelo ljeto tetošila, uspravljala i motivirala bez vidljivog sažaljenja. Mrzim naime kad me netko žali, osjećam se tada još nemoćnije i blesavije nego ranije.
Djeca djeluju isto kao i uvijek. Sada doduše malo češće sklone čarape, operu tanjure i stave hranu u mikrovalnu pećnicu, no drago mi je da su iskreni, da se ljute kad pretjeram u nečemu, a pretjerujem i više nego prije ovog blesavog udara. Ako se nakon drugog telefonskog poziva ne jave odmah im šaljem poruku s pitanjem je li sve u redu i dobivam odgovor u obliku šutnje. Brzo se međutim saberem i prepoznam da im opravdano idem na živce.
Na djecu i ženu se dakle mogu osloniti, na njih se smijem i naljutiti, ali ipak ima situacija u kojima mi ni oni ne mogu pomoći.
Tada na scenu stupa sveti Ante, koji svoga odanog klijenta nije zaboravio.
U subotu sam se s terapije vozio taksijem kući. Dok me vračevi i hećimi detaljno ne pregledaju ne želim voziti auto ako ne moram, budući da ne bih volio zgaziti nekoga nedužnoga.
Ponio sam vrećicu s rubljem u lijevoj i rokovnik u desnoj ruci, nazvao taksi centralu da dođu po mene u petnaest do devet i krenuo do dogovorenoga mjesta. Stvari sam položio na klupu pored jedne bake, našalio se s njom u vezi naše tjelesne spremnosti, pomogao joj ubaciti torbu u prtljažnik vozila koje je stiglo po nju i sjeo opet na klupu svakoga trenutka očekujući crveni taksi.
Nije ga dugo bilo, sve do devet sati, a onda mi je Jusuf, liječnik s Kosova koji u Austriji radi kao skladištar dok mu ne priznaju diplomu i koji je također pretrpio moždani udar, dovikuno:
„Zemljaće, ej zemljaće, ćeka te taksi amo gore!“
Krenuo sam uzbrdo, do gornjega parkirališta na kojemu su me pozdravili crveni golf i plavokosa vozačica, rekao im kamo da me voze i zauzeo mjesto na suvozačevu sjedalu.
Stigavši do cilja zaputio sam se u kafić da se razbudim velikom kavom i čašom hladne vode, otvorio novine i počeo srkati gutljaje, uživajući u jutarnjem suncu. Refleksno sam dohvatio vrećicu s prljavim gaćama i čarapama položenu na stolicu s moje desne strane, i nastavio pipati po njoj sjećajući se da sam sa sobom ponio i crni rokovnik.
Nije ga bilo ispod vrećice, ni u njoj, ni na stolu, ni za šankom s kojeg sam uzeo novine, ni na stajalištu za taksi, niti na klupi na kojoj sam čekao dolazak vozila – to je Jusuf bez odgađanja provjerio žaleći me i dajući mi na telefonu osjećaj da sam totalno izgubljen.
Nakon Jusufa nazvao sam opet taksi centralu a oni me spojili s vozačicom koja me je dovezla kući. Žena je zaustavila auto i pregledala cijelu njegovu utrobu, ali moga kalendara nije bilo nigdje.
Čim sam banuo u stan sin je prepoznao da sam loše volje – sada kad se uzbudim ili naljutim pričam sporo i nejasno, a prije sam se derao – i da bi me oraspoložio servirao mi je čašu soka.
U podne sam došao sebi, ali me je poslije ručka uhvatila panika kad sam se sjetio da u listopadu imam pet-šest zakazanih termina koji su pribilježeni isključivo u izgubljenom kalendaru.
Opet sam počeo zaplićati jezikom, sin mi je ovoga puta donio sladoled, ali se nisam mogao smiriti ni potisnuti osjećaj nemoći.
Žena je na telefonu odmah prepoznala da nešto nije u redu. Rekla mi da na vrijeme odem u krevet i da ne zaboravim uzeti tablete, poslušao sam je i u pola jedanaest, olakšan da osjećam umor, nakon punih dva sata čitanja, uspio sam usnuti.
U ponedjeljak sam ponavljao vježbe za koncentraciju, iste kao u petak ali s puno manje elana i uspjeha, budući da mi kalendar nije dao mira.
Kad sam potišten izišao na hodnik sinulo mi je kroz glavu:
„Zaboravio sam svetog Antu!“
Prekrstio sam se na brzinu, izmolio očenaš još brže i zamolio svoga odanog suputnika jasno i polako:
„Ante, molim te, pomozi da netko pronađe moj rokovnik.“
Nekoliko trenutaka kasnije napetost u mojoj glavi je popustila, prošetao sam parkom duboko udišući zrak, znajući da me Ante neće iznevjeriti, kao ni nikada ranije.
U četiri poslijepodne sam malo prilegao.
Naljutio sam se kad je zazvonio telefon ne prepoznavši broj misleći da opet zove neki klijent kojemu se zbog neke sitnice baš danas žuri, no prevario sam se. Zvao je šef taksi poduzeća osobno i ispričavši se nadodao:
„Maloprije je drugi vozač preuzeo taksi kojim ste se vozili u subotu. Žao mi je da nismo ranije vidjeli, ali vaš kalendar bio je ispod suvozačeva sjedala. Kad ćete doći po njega?“
Danas sam bez ijedne pogreške dovršio test koncentracije kojeg sam u ponedjeljak morao prekinuti. Terapeutkinja se najprije začudila, a kad sam joj ispričao kako sam pronašao kalendar nasmiješila se konstatirajući:
„Dobar je taj vaš sveti Ante.“