Na lijevoj obali rijeke Rio Demini, koja se poput krvne žile provlači kroz prašumu staru milijune godine, stotinjak kilometara prije njenog ulijevanja u moćni Rio Negro, u brazilskoj pokrajini Amazoniji u bezimenom selu sazidanom ukrug, živjelo je stotinjak pripadnika plemena Yanomami koji su govorili vlastitim dijalektom jezika Waika.
Prije tridesetak godina do tog sela stigla je grupa Iraca, tri muškarca i jedna žena. Muškarci su se zaputili u šumu unatoč upozorenjima domorodaca da ne idu predaleko i nisu se više vratili – možda još traže zlato, a možda su se preselili u mirnije krajeve – dok je djevojka Mary ostala u selu i sprijateljila se s indijankom Davom.
Svi žitelji prašumskog naselja bili su izrazito mladi – dok su oni još bili djeca pripadnici drugog plemena, iz sela na proširenju rijeke udaljenoga dvadesetak kilometara, u osvetničkom pogonu su ih tijekom noći napali, pobili sve odrasle muškarce i odveli sa sobom žene sposobne za rađanje, a preživjeli su jedino starci i djeca koji su se uspjeli sakriti. U međuvremenu su stariji pomrli, a nekadašnji dječaci i djevojčice stasali su i nastojali preživjeti, sjećajući se plemenskih običaja, loveći ribu i uzgajajući žitarice na divljoj zemlji.
Mary je imala svijetlu kosu, šiljasti nos i odlučan pogled, bila je niska rastom, ali mišićava poput dječaka koji marljivo trenira, pa ju je Dava u šali nazivala dečkom, znajući da je ona brzo preboljela svoga pratioca s kojim je stigla u Amazoniju i da se rado druži s njenim bratom Surijem, dok je Dava, u usporedbi s drugim plemenskim djevojkama, bila visoka, crne kose i crnih očiju, a o njenom karakteru najviše je odavao elegantni hod – i kad je trčala Dava je koračala poput mjesečeve kćerke o kojoj je često pričala kad bi se njih dvije zaputile na obalu rijeke.
Nakon nekoliko godina boravka u selu Mary je odlučila zauvijek ostati tamo. Po plemenskoj ceremoniji udala se je za Surija i iste večeri njih dvoje uselili su u kolibu u kojoj je prije napada neprijateljskog plemena živio Davin i Surijev ujak. Tri mjeseca nakon vjenčanja Mary je odala svojoj prijateljici da je trudna.
U znak radosti njih dvije odlučile su još jednom, po zadnji put, okušati se u natjecanju koje se je sastojalo iz tri discipline – u trčanju od sela do rijeke, plivanju do druge obale i penjanju na gradinu koja je ujedno bila i plemensko svetište i u pravcu koje su svi okretali glave kad bi molili duhove za zaštitu od bolesti, poplave ili gladi.
Pobjednica bi bila ona koja bi prva uspjela popeti se na brdašce i dohvatiti veliko orlovo pero. Iz neobjašnjivih razloga na vrhu gradine uvijek je ležalo samo jedno pero, a kad bi ga neka djevojka – u takmičenju su sudjelovale isključivo žene – zataknula u kosu, nekoliko minuta kasnije pojavilo bi se drugo pero iz krila orla kojeg nitko ne bi uspio vidjeti.
Smijući i gurkajući se zauzele su njih dvije pozicije za start i nakon znaka da krenu – Suri je triput pljesnuo dlanovima – potrčale su do rijeke udaljene otprilike kilometar od sela. Iako je Dava bila viša i lakše se kretala preko neravnog terena Mary nije popuštala i stigla je do obale samo tri koraka iza svoje prijateljice.
Suri je pazio da prije početka plivanja razmak ostane isti, Davu je dopratio do vode, odbrojao tri koraka i povukao nogom liniju koju Mary prije njegova sljedećeg pljeska nije smjela preskočiti, a potom pričekao da obadvije zarone u zelenoj rijeci. Nakon nekoliko metara primjetio je Davinu glavu i začudio se da Mary ne izranja, pa je i on skočio u vodu i iznenadio se ugledavši po prvi put struju bistre vode, široku poput Maryna tijela u kojoj je njegova žena spretno plivala.
Kad je izronio vidio je da je Mary u prednosti – struja ju je dovukla do druge obale, a ona je desnom rukom zahvatila stijenu i spretno se iskobeljala na suho – dok se je Dava mučila na glatkom kamenu. Ukupna prednost prije uspinjanja na gradinu iznosila je punih deset sekunda u korist Surijeve žene.
Mary se je radosno smijala, a Dava je ljutito gledala u njenom pravcu, pokazujući zube i ne znajući kako da objasni neočekivani preokret – ona je u trčanju nekada znala izgubiti od prijateljice, ali bi rijeku preplivala barem duplo brže od Mary. No, nije bilo druge nego prihvatiti ono što je bilo očito i pričekati da joj brat dadne znak na penjanje uz gradinu, koji je i uslijedio kad je Mary već izmakla iza prvog zavoja.
Dava je lukavo odlučila – znajući ujedno da nema drugog izbora – krenuti prečicom, pentrajući se uz kamene gromade, dok je Mary trčala stazom koja je poput spirale okruživala brdašce. Izmorena Dava je prva stigla do cilja, ščepala pero, položila ga pored glave i sretno se ispružila na travi.
Mary je, vidjevši da je Dava nadoknadila prednost, počela još brže trčati, spotakla se i iščašila nogu, te je sebi priznala da joj pobjeda nije suđena, sjela na stazu i čekala da Suri stigne i da joj pomogne vratiti se u selo.
A onda se je zbilo nešto nezapamćeno, nešto što nitko od mladih pripadnika plemena nije očekivao i što se je tek u škrto prenesenim seoskim legendama dalo naslutiti. No legende nitko od njih nije uzimao zdravo za gotovo – sve su one govorile o prirodi, neprijateljima, pticama i duhovima – pa tako nitko nije ni pretpostavljao da će Mary, kao u priči o orlu i bijelokosoj ženi, postati čuvaricom sela.
Dok je ona sjedila ispod vrha gradine pero kojeg je Dava stavila pored svoje glave poletjelo je nošeno vjetrom i zabilo se Mary u leđa. Osjetila je lagani ubod u srce, potom dah blaženstva, nasmiješila se sretno i tako opuštena ispustila dušu – kako je legenda govorila odletjela je skupa s orlovim perom na najviše stablo u prašumi, da odatle čuva selo od uljeza i bolesti.
Suri je kriknuo stigavši do žene. Utom je prispjela i Dava pa su njih dvoje skupa okrenuli nepomičnu Mary na trbuh, da je ponesu u selo, i prepoznali orlovo pero u njenoj koži. Pogledali su se brat i sestra, sjetili se legende i kimnuli glavama, dajući jedno drugome znak da su prepoznali sudbinu.
Suri je uzeo leš svoje žene i ponio ga nizbrdo. Došavši do rijeke zaželio je još jednom pogledati struju u kojoj je Mary nekoliko minuta ranije plivala. Zaronio je noseći je na leđima, a Dava je krenula za njim čuvajući Maryno tijelo da se ne skliže. Odjednom su se svi troje našli u ranije nepoznatnoj struji bistre, tople vode, iz koje se muljem i lišćem zamućena masa Rio Deminija nije ni primjećivala. Vidjeli su sve na obali kao da su pod suncem, a struja prepuna mjehura zraka se je raširila točno toliko da mogu jedno pored drugog plivati i vukla ih nizvodno.
Dospjeli su do proširenja rijeke udaljenog dvadeset kilometara od sela, do kojeg se nikada nisu usudili krenuti jer je tamo živjelo neprijateljsko pleme s kojim doduše zadnjih nekoliko godina nisu ratovali, ali su računali s tim da će sljedeći sukob i palež opet doći, pa su se nadali da će dječaci koji su preživjeli zadnji pokolj biti dovoljno jaki i sposobni kad nastupi doba novoga rata, ili da će čak biti toliko odvažni da se osvete i sami napadnu neprijateljsko selo.
Iznenadili su se vidjevši tragove kotača terenskih vozila i shvativši što se je dogodilo – neprijateljsko selo spalili su tragači za zlatom, a za njima su stigli drugi bijelci naoružani moćnim strojevima koji su tamo počeli kopati rudnik. Nekoliko preživjelih indijanaca objašnjavalo je nešto novim gazdama gestikulirajući živahno i pokazujući u pravcu rijeke, no oni su okretali glave u stranu, odmahujući rukama i smijući se naivnosti ljudi koje su smatrali divljacima.
Dava i Suri su se zaokrenuli u toploj, bistroj struji, ona ih je bez imalo otpora pustila da plivaju uzvodno, sve dok nisu opet stigli do mjesta na kojem je nekoliko sati ranije Mary zaronila u vodu. Udvoje su ponijeli leš mlade žene, a nakon ceremonijalnog oplakivanja i spaljivanja u središtu sela, Suri i Dava znali su da je Maryna duša u miru otputovala u vječnost.
Prije nego su se začuli zvuci strojeva koji su sijekli šumu pripremajući teren za novi rudnik boksita, mlado pleme iz naroda Yanomami zaputilo se je dublje u šumu.
Priča se da i danas tamo žive i love, ali tko bi sve znao i tko će legendama vjerovati.
Tekst: Blago Vukadin
29.09.2014.