NIŠTARIJINI ZAPISI: Daidžin irget – drugi dio

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Konstataciju „Ne bilo te, koliki si narest‘o!“ rekao bi mi daidža Andrija barem jednom godišnje, kad bi za Gospojinu strpao kompletnu obitelj – ženu Ivu, sinove Mirka i Zvonku i kći Milku – u auto i poput ostalih Duvnjaka stigao u rodni kraj na godišnji odmor ili „urlap“ kako ga je zvao.

Tekst: Blago Vukadin

Najprije bi otišli u Lipu, da vide dida Antu i ostale Šoljiće, spavali bi u Borčanima, kod dainičine rodbine gdje je bilo dovoljno ležajeva za sve njih, dok bi u Mandino Selo navratili po nekoliko puta za vrijeme odmora, da daidža vidi svoju sestru Anu i njenu djecu, od kojih smo Marija i ja bili daleko najuredniji i najljepši. Mirko je godinu dana stariji, a Zvonko godinu dana mlađi od mene, pa bismo se lijepo zabavljali i od tog vremena ostali smo vezani jedni s drugima – oni doduše skoro nikada ne zaborave poslati čestitku za Božić, što se meni redovito dogodi iako svake godine obećam sam sebi da ću za sljedeće blagdane biti savjesniji. Možda se jednom popravim? Nisam još ostario.

Daidža je, poput pravog Hercegovca, dolazio u mercedesu. Mislim da je njegov auto skoro svake godine bio zelene boje, a razlikovao se od drugih njemačkih kola najviše po tablicama, koje nisu počinjale u Duvnu klasičnim slovom „M“ za München, nego nekom kombinacijom slova „W“ i ostalih abecednih znakova, kratice za takozvanu Vinsku cestu pored koje se nalazi gradić Neustadt, nedaleko od kojega je, u jednom selu zaboravljenoga imena, bila njihova kuća. To mi je Mirko objašnjavao svake godine iznova, no meni dugo vremena nije bilo jasno kako jedna cesta može imati svoje registarske tablice, kad u nas ni naš grad nema vlastitih i odakle Nijemcima vino, ako su na sjeveru. Kasnije sam sve naučio.

Vozilo bi Andrija zaustavio ispod murve, mama bi za svaki slučaj podbacila dvije cjepanice ispod zadnjih kotača, da se ne otkotrlja nizbrdo i ne zgazi neko dijete, i onda bi, čim bi poljubio sestru, daidža izrekao spomenutu rečenicu o mom napredovanju i rastu.

Budući da je kod nas financijska situacija bila uglavnom napeta, zahvaljujući materinom daru improviziranja nitko od nas nije međutim gladovao, valjalo je krajem sedamdesetih godina početi razmišljati o tomu gdje ću u srednju školu, i tko će tu avanturu plaćati, jer sam po svaku cijenu htio otići u Zagreb.

Daidža je međutim imao građevinsku firmu, a njegova sestra, naša mater,  tri mlada i jaka sina, pa su brat i sestra jednoga ljeta počeli razgovor koji je tekao otprilike ovako:

„Ane, pošalji mi dogodine Vinka u Njemačku. More radit sa mnom na baušteli i zaradit nešto da vam bude lakše.“

„Vinko će na lito u Švicarsku, tamo već radi kod nekih pratara. Mogu ti poslat Blagu ako oćeš.“

„Moreš li ikako Marinka poslat? On lipo drži lopatu, a Blago se puno nećka čim triba nešto uradit.“

„Ne mogu Andrija, Marinko je još mali, izgubit će se na putu. Neće ti on ni doć do Njemačke. A šta fali Blagi? Jači je i stariji, samo ga malo natiraš da radi pa se nećeš pokajat. Blago, dolazi amo, oće te Andrija nešto upitat!“

„Znaš li ti radit na baušteli“ – s neba pa u rebra me je prepao daidža.

„Jašta nego znam! Pomago sam Anti Marijanovu na našoj novoj kući na Granici. Taćke sam gonio, ploču izliv’o, grečice drž’o, balkon šalov’o.“

„Ko bi rek’o! Ako je tako dogodine na lito ćeš u Njemačku. Bit ćeš moj irget.“

Mirko, Zvonko i ja smo se obradovali, jedino se Marinko naglo rastužio, ali smo mu gurnuli lutku u ruke i poslali ga da se igra s Milkom, pa se je uskoro smirio i zaboravio da je pola sata ranije donio lopatu iz štale htijući daidži pokazati kako zna rukovati bauštelskim alatom. Cijeli trud bio mu je uzalud. Daidža je mene izabrao za svoga irgeta, a Marinko to nikako nije mogao shvatiti, a kamoli prihvatiti, pa je sljedećih desetak mjeseci, do lipnja sljedeće godine, redotivo ponavljao:

„Kako je daidža samo mog’o tebe izabrat za irgeta?! Ni lopatu ne znaš uzet u ruke kako triba! A slag’o si mu sve – ja sam pomag’o Anti na našoj novoj kući.“

Završivši osmi razred valjalo je dakle krenuti na put, najprije do Ane Kalčine koja je u to vrijeme u Zagrebu pravila kuću – kod nje sam ostavio stvari koje će mi na jesen trebati u srednjoj školi – pa vlakom do Salzburga, gdje me je na kolodvoru dočekao daidža Jozo, preuzeo odgovornost za mene, odvezao me preko granice do mjesta Traunreuta, gdje je on radio i stanovao s Jozom Banovim, i gdje me je na brzinu obučio kako i zašto se pušta voda na zahodu, kupio mi kartu do Mannheima, objasnio gdje trebam čekati na Andriju, nazvao još jednom svoga brata i saopćio mu da me šalje dalje, te da ću u sedam uvečer biti na kolodvoru i čekati na njega.

Za vrijeme telefonskog razgovora Jozo je otvorio vrata govornice i stao pored mene, nakon što ga je Andrija upitao:

„Je li imalo naresto od prošle godine? Da ne vodim malo dite na bauštelu.“

„Valjda je, ne znam koliki je bio lani! Sad je samo za cenat manji od mene. Moreš ga slobodno povest sa sobom“ – saopćio mu je brat Jozo prije nego je olakšano odahnuo da me se konačno može riješiti, jer mi je večer ranije u radničkom stančiću uzaludno nastojao objasniti osnovne pojmove i terminologiju rada na baušteli, ali ja sam slušajući ga klonuo i zaspao.

Kondukter u vlaku mi je, po Jozinoj zamolbi, pola sata prije dolaska na kolodvor u Mannheimu pokazao rukom da na sljedećoj stanici izlazim, čak mi je i torbu pomogao donijeti do vrata, te sam predvečer – već su u čekaonici bila upaljena svjetla bezbrojnih, šarenih reklama u koje sam buljio kao tele u istosvojstvena vrata – stupio na glatke kolodvorske pločice.

„Sam-samcat u Njemačkoj. Juhu! Marinko bi se sigurno izgubio već u Salzburgu“ – prolazilo mi je kroz glavu dok sam se okretao oko sebe prisluškujući nerazumljivim govorima, buljeći u izlog u pekarnici i ne žureći se u želji da odnekud izbije daidža Andrija, onakav kakvog sam viđao u Mandinu Selu, u ispeglanim hlačama i bijeloj košulji kratkih rukava.

Iznenadio sam se kad sam iza reklamnog panoa u visini očiju začuo meni poznati glas iz usta nekog malog radnika krupne glave, u umrljanom, plavom kombinezonu, koji je u pratnji drugoga bauštelca, već malo uspaničeno, dozivao mene:

„Blago, di si bio do sada magarče jedan! Ne bilo te! Tražimo te već pola sata. A, jesi dobro narest‘o, mašala!“, pozdravio me je daidža Andrija koji je u Njemačkoj nakon dana provedenog na gradilištu izgledao puno starije i umornije nego kad bi za Gospojinu stigao u Mandino Selo. S daidžom je za moj doček stigao i moj prvi radni kolega, jedini radnik u Andrijinoj firmi, mislim da se zvao Josip i da je bio Slavonac. Umjesto mercedesom zaputili smo se do daidžine kuće u opelovom kombiju, Andrija i Josip naprijed, a nekoliko krampova, lopata, mistrija i čekića skupa sa mnom na zadnjem sjedalu.

Moj prvi radni dan počeo je ipak s malom odgodom, jer dainica Iva nije htjela čuti o tomu da u narednih nekoliko dana počnem s poslom, napominjući svome radišnom mužu:

„Nek se dite malo obikne u tuđem svitu i nek s našom dicom počne učit njemački. Neće bauštela pobignut.“

(nastavlja se)

Odgovori