Piše: Blago Vukadin
Imao je Ćokan i svoje krsno ime, u njegovom rodnom listu piše Stojan, ali nitko ga po njemu nije zvao, ni njegova mater i naša baba, ni mi, njegova djeca, niti naša mater, njegova žena. Tko mu je točno dao nadimak, ne znam, ali svakako je morao biti originalan čovjek sa smislom za jezik, kao i Ćokan.
O imenima i nadimcima u Mandinu Selu dalo bi se napisati nekoliko debelih doktorskih disertacija, ali to ne planiram ovdje uraditi. Možda temu ponovim u nekoj drugoj priči jer sad baš razmišljam o naravi moga oca Ćokana i o nekim stvarima koje su bile davno, a koje se u svim društvima periodično ponavljaju.
U puno stvari sličan sam svome ocu, to sad vidim. Ranije bih se bunio protiv toga, jer koje dijete ne želi biti ljepše i pametnije od roditelja? Ponekad mi pak postane jasno da mu u mnogim stvarima nisam ni blizu, ali nađem izgovor u vremenu u kojemu živi moja generacija, pa sebi kažem da sam lijen samo zato što ne moram puno raditi ili truditi se jer je nama ipak puno lakše. Ni Ćokan nije bio previše marljiv − za seljaka nije bio građen, a nije imao ni sreće da postane kakav službenik ili učitelj, pa se najradije posvećivao onomu što mu je Bog prilikom rođenja podario – priči. Znao je od ničega složiti priču i to jako uvjerljivu, a da je imao sreću roditi se kasnije možda bi na osnovu toga talenta napravio karijeru.
Ali zašto kažem možda? Ipak je on puno toga napravio i postigao, volio je svoju obitelj, djecu, častio je žene iz sela kad bi nakon povratka iz grada svratio u prodavnicu kod Grge i svakoj mladi redovito kupio barem lizalo, za Dan žena znala se zaletjeti i pokoja ruža. Ali to opet nije tema, nikako da počnem pisati o onomu što sam zamislio.
Ćokan je bio dijete u Drugom svjetskom ratu, mlađarac − danas bi još rekli neotesani pubertetlija − koji je pravio puno gluposti, najčešće sa svojim najboljim jaranom Jokulom Seserovim, s kojim dijeli iste godine. Jednom su njih dvojica gladnim partizanima prodali tuđe ovce za pušku i municiju, pa su probali gađati jedan u drugoga. Dobro je da su promašivali jer nas inače ne bi bilo, a i Jokulovica bi se morala za nekoga drugog udati. Opet sam skrenuo s teme, ne znam što mi je, puno bih toga htio napisati o svom ocu, no cijelom pričom lutam amo-tamo.
Komunisti su nakon rata došli na državnu vlast. I oni su kao i moj otac puno pričali, a malo radili pa je kombinacija bila jedinstvena. S jednom bitnom razlikom: moj otac uopće nije držao do komunista, kao ni do bilo kakvih političara, a oni su ponekad ipak ovisili o ljudima iz običnoga naroda.
Sredinom 50-ih godina i Ćokana je zapalo da krene u vojsku, u Narodnu armiju, kako se ona tada zvala. Vojni rok trajao je pune tri godine jer je u to vrijeme ondašnja država imala puno prijatelja i još više neprijatelja, formirala se i vlast, malo po uzoru na „bratski“ Sovjetski Savez, malo u strahu od njega, malo kopirajući Ameriku, koja je zahvaljujući isporukama hrane i oružja pomagala novoj državi da opstane i prehrani svoje stanovništvo.
Ne znam točno gdje je Ćokan služio vojsku, negdje u Srbiji ili Makedoniji, ako se ne varam. Ili sam ga zamijenio sa stricem Mijom? Lako moguće, budući da je Mijo znao često pričati o svome odlasku u vojsku, o njegovom prvom putovanju vlakom, kad je naslonjen na prozor slušao jednolične tonove kotača vagona dok su se kotrljali po tračnicama, pa mu se činilo da oni govore:
− ‘Oću kući, ‘oću kući!
Trajalo bi to dovikivanje nekoliko minuta, sve dok Mijo ne bi dobio i odgovor s tračnica, a taj je ubijao svaku nadu da će se vlak smilovati i glasio je:
− Nema kući, nema kući!
Međutim, za priču nije važno što je vlak govorio Miji i je li Ćokanova nostalgija bila ista takva, ili možda veća ili pak manja. Država je bila ista, vlast je bila ista, politika je bila ista. A takva politika predviđala je da se sve u privatnom vlasništvu, osim nekoliko tanjura, šerpa i drvenih činija, nacionalizira i oduzme od vlasnika te po uzoru na sovjetske kolhoze i sovhoze prebaci u zajedničko društveno vlasništvo, tadašnje zadruge, pa da tamo bogatstvo cvjeta za dobrobit svih nas.
Zaboravih spomenuti da je naš kraj poljoprivredni kraj, veliko je naše polje, ima tu puno livada, puno stoke i njiva, a skoro sve bilo je i ostalo u privatnom vlasništvu, u rukama tadašnjih klasnih i narodnih neprijatelja. Velika obitelj Joskanovića u to je vrijeme bila malo imućnija od prosječnih domaćinstava, imali su nešto više zemlje od drugih pa su svi u zajednici ili radili na njivama ili čuvali janjce i ovce ili kuhali i spremali kod kuće. Ćokan baš nije puno radio, i njega bi kao i mene često zaboljela leđa kad je trebalo kupiti sijeno, kositi travu, čuvati krave, ali zato je znao pričati, a kad bi mu se to dopustilo, odmah bi ozdravio.
Zahvaljujući svom talentu zapeo je za oči nadležnim oficirima za vrijeme služenja vojnoga roka. Pročulo se, naime, po cijeloj državi da još ima krajeva u kojima narod neće u zadruge, ne vjeruje u teorije sovjetskoga komunizma o blagodati i da tamo svatko obrađuje svoju zemlju, okopava i ogrće svoje krumpire i hrani svoju djecu. Takav prkos nije bio nimalo poželjan, a nasilno otimanje malih posjeda od naroda moglo bi naštetiti narodnoj vlasti, pa su vrli vođe smišljali taktiku kako se dočepati malih seljačkih posjeda i od njih napraviti velike zadruge u kojima bi, razumije se samo po sebi, tekli med i mlijeko.
Nažalost, takav je narod oduvijek, skoro nikada ne vjeruje onima koji mu dobro spremaju i koji bi se rado žrtvovali za njega. Duvnjaci su tu oduvijek bili još posebniji, još tvrdoglaviji i još veće inadžije od seljaka iz drugih krajeva države, koji bi se lakše preobratili i krenuli pravim putem u svijetlu budućnost. Stoga je netko od odgovornih odlučio gasiti požar novom vatrom, pa su Ćokana za vrijeme trogodišnjega vojnog roka poslali na izvanredni dopust da obraća svoju rodbinu i suseljane.
Objeručke je prihvatio zadatak za dobrobit cijele države, čak je produžio planirani dopust od jednoga na dva mjeseca, s napomenom da Duvnjake neće biti lako obratiti i da će mu trebati puno priče o ljepotama i prednostima zadruga i narodnoga vlasništva, što mu je bez velikoga protivljenja i odobreno. Tako je Ćokan, kad ga nitko nije očekivao, u sivomaslinastoj vojnoj uniformi izbio u Mandino Selo. I to po zadatku!
Što je sve radio za vrijeme dopusta, je li išao na sijelo jednoj Kongorki koja ga je kratko nakon završetka vojnoga roka “privarila”, udavši se za drugoga ili je već bio upoznao našu mater, ne znam i nije bitno za ovu priču. Međutim, kadgod bi našao vremena, savjesno bi išao od kuće do kuće po selu, objašnjavajući narodu prednosti i nedostatke planiranih zadruga:
− Kad vas dođu nagovarat da se uključite u zadruge, ne budite ludi. Sve će vam oduzeti i na kraju nećete imati ni kumpira, ni žita, ni životinja. Prisilit vas ne mogu, jedino vas mogu privarit pa da sami pristupite u zadrugu. Odoše onda i Zabrnjice, i Prikače, i Brdine linčinama koji će sve upropastiti!
I bez Ćokanova objašnjenja, nitko iz Mandina Sela vjerojatno ne bi bio toliko lud odreći se ono malo zemlje što je ima, siromaštine koja je omogućavala skroman život i kojom se prehranjivalo djecu i odrasle. No nakon isteka njegova izvanrednoga dopusta, nikomu to nije ni padalo napamet pa je tako naše selo ostalo nazadno i u njemu nikada nije osnovana zadruga. Nekoliko godina kasnije, kad je naš ondašnji predsjednik raščistio račune sa sovjetskim vođama, raspale su se skoro sve zadruge osnovane nakon rata jer nitko nije radio u njima, svi su htjeli biti nekakvi načelnici i predsjednici, a od takve priče krumpiri jako slabo rastu.
Kako je Ćokan pretpostavljenima obrazložio svoj neuspjeh, ne znam, ali pretpostavljam da mu to nije bio veliki problem, budući da je, kao što rekoh na početku, znao dobro pričati i po potrebi uljepšavati. Sigurno je našao kakav izgovor, možda je i kukao na svoje Duvnjake koji su tradicionalno protiv svakoga napretka, ne želeći shvatiti da im netko drugi u nekom dalekom gradu želi samo dobro.
Slabo se međutim piše zadrugama u krajevima gdje ljudi ne vjeruju u bajke, nego znaju da im nitko ništa neće pokloniti. Osim priče.