Prije nekoliko dana moja mlada nećakinja Katharina skenirala je bezbrojne fotogafije naše velike obiteljske zajednice – djece i unučadi naših pokojnih roditelja Ćokana i Šoljuše. Pretpostavljam da je i njih dvoje dok na nekom oblaku čekaju Božić Katharina obradovala i vratila u prošlost, prije više od pedeset godina.
Na jednoj fotografiji ovjekovječeno je troje njihove djece – u suknjicu obučena i nasmijana Marija, u usko odijelo uvučeni , već tada ozbiljni Vinko i ja s bijelim cipelicama. Marinko, najmlađi od nas, nije na slici, budući da je u to doba privremeno boravio u maminom trbuhu i rođen je tri ili četiri mjeseca kasnije.
Mama nas je sve lijepo uredila, najljepše što je mogla, i u najljepše što smo imali. Ja sam završio u prvom planu, jer sam bio najmanji i ujedno jedini u cipelama, dok su Marija i Vinko nosili gumene bate, koje se na crno-bijeloj snimci slabo primjećuju. Odakle je Marijina suknjica stigla do nas i gdje je kasnije završila, ne znam, ali se sjećam da je Vinko u istom kaputiću išao na prvu pričest, a budući da je kasno izrastao veliki, pretpostavljam da je u toj garderobi i krizman. Jedino je bate zamijenio cipelama.
Zato se svojih bijelih cipela jako dobro sjećam, bolje rečeno one su prva stvar koja mi padne na pamet kad odlutam u vlastito, daleko djetinjstvo.
Vjerojatno ih je mama kupila u našem malom općinskom središtu jednoga pijačnog ponedjeljka, jer su takve cipele, bijele sa crnim dijelovima oko vezica, dugo bile u modi u cijelom kraju. Andreja mi gledajući sliku reče kako je i ona u Ljubljani nosila iste ili slične cipele, pa pretpostavljam da su i one, poput Marijinih i Vinkovih bata, svjetlost svijeta ugledale u tvornici Borovo u Vukovaru.
Ili ih je tata ipak donio iz Njemačke?
No, to je sasvim druga priča.
Bitno je da sam toga dana bio izutetno lijep i moderan, te da sam već na toj fotografiji imao figuru meni najdražega književnika Miroslava Krleže – bio sam malo, okruglo stvorenje s velikom pupom i krupnom glavom ukrašenom elegantnim podvoljkom.
Zahvaljujući sportskom izgledu bio sam u djetinjstvu prilično nespretan, a neki zločesti potomci naših roditelja tvrde da sam još uvijek takav, no njima nije vjerovati.
Godinu dana nakon nastanka fotografije cipele su mi okračale i mama ih je sklonila na policu u sobi koju smo zvali „cimentara“ jer nikada nije krečena. Tamo smo osim mojih cipela pohranjivali šuplje šerpe, načete pršute i pokoji tanjur.
Visoka polica u niskoj cimentari i moje prve cipele na njoj, ujedno su moje prvo sjećanje na davno djetinjstvo.
Volio sam naime svoje cipele jako,skoro kao mamu, pa sam bio jako bijesan da ih ne smijem više obući te sam, ostavši jedne prilike sam u kući, pred Božić 1968. godine, odlučio skinuti ih s police i provjeriti je li mama u pravu, jesu li mi stvarno male, ili ih je planirala tajno pokloniti mome godinu dana mlađemu bratiću Slobodanu, sa čijom majkom, tetkom Ivom, je često razmjenjivala dječju garderobu. Tetka Iva imala je naime devetero djece, nas je bilo četvero, pa su dvije sestre rijetko kupovale odjeću, a kamoli obuću – uvijek bi netko izrastao, a netko dorastao do određenoga broja.
Polica je, kao što napomenuh, bila jako visoko, a ja još uvijek nizak, te mi je u pomoć priskočila stolica iz kuhinje.
Popeo sam se na nju i probao dohvatiti svoje bijele cipele.
Nije mi uspjelo ni nakon nekoliko pokušaja, nedostajalo je par presudnih centimetara, pa sam odlučio skočiti i dohvatiti lijepe cipele.
Dok sam letio zrakom poput lastavice dohvatio sam međutim umjesto bijelih cipela veliku, također bijelu keramičku činiju za božićne svijeće i žito, koja je svrhu svoga postojanja ispunjavala samo jednom godišnje.
Ne sjećam se točno je li se zdjela raskomadala nakon pada na betonski pod u cimentari, ili je mama za Božić 1968. godine posudila bijelu činiju od strine Kovačuše, no to za ovu priču nije ni bitno.
Bitno je da mi je da je Katharina svojim trudom osvježila sjećanje na moje prve i najljepše cipele koje sam ikada imao.
I na jedan, unatoč maloj nezgodi, lijepi Božić iz prohujaloga djetinjstva.
Jer Božić lijepim ne čine ni činije, ni cipele, ma kako skupe one bile, nego toplina obiteljskog doma.
A naša kuća bila je jako, jako topla, zahvaljujući najboljim roditeljima na svijetu – Šoljuši i Ćokanu.
