NIŠTARIJINI ZAPISI: Babini bomboni

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Piše: Blago Vukadin

Naša baba Mara umrla je prije više od tri desetljeća, a zadnjih godina svoga života bila je slijepa i većinu toplih dana provodila ispod murve, dok bi zimi, kao i sve druge stare žene, sjedila u kući i unatoč sljepoći pazila da djeca ne prave previše gluposti. Dovoljno je bilo da zagalami „Grom te smirio neposlušna“ i djeca bi se utišala.

Kad bi rodbina iz grada ili iz drugih krajeva došla u posjet obvezno bi najprije navraćala kod strica Mije da vide kako je baba, upitaju za zdravlje, popiju kavu i tek nakon toga produže po drugim kućama.

Gosti bi uvijek donijeli ponešto kave, netko i šećera u kocki, a svi u pravilu bombone koje su ostavljali kod babe Mare, pa je ona u svako doba dana i noći ispod pregače znala izvući pokoje slatko iznenađenje.

No, djece je bilo puno, a rodbina nije jako često navraćala te je valjalo paziti na bombone da ih, zlu ne trebalo, prijevremeno ne nestane.

Baba Mara je, kao i svaka Duvanjka, više voljela mušku od ženske unučadi, a njen najdraži unuk bio  je Mijin stariji sin Tomislav.  Za njega je u babinoj pregači uvijek bilo dovoljno rezervi, dok bi druga djeca ponekada morala napustiti mjesto ispod murve praznih ruku i još praznijih usta.

S babinom nepravednom podjelom zajedničkih dobara nisu sva djeca bila sporazumna, a posebno predano se Tomislavova mlađa sestra Ankica borila za jednakost, te naučila kako doći do cilja putem lukavstva, kad već drugim metodama nije bilo moguće promijeniti babino mišljenje.

Budući da je baba u to vrijeme bila slijepa Ankica bi sjela pored nje i potapšala je po ramenu, a starica bi se okrenula u njenu stranu i upitala šapćući, da nitko drugi ne čuje:

„Tomo, jesi li to ti?“

„Aha“, odgovorila bi Ankica tiho da baba ne može prepoznati boju glasa i ispružila otvorenu ruku.

Mara je bila oprezna žena te se nije usuđivala postavljati dodatna pitanja jer bi diskusija privukla pozornost druge djece, pa od silnih bombona u roku od nekoliko minuta ne bi ostalo ništa.

Gurnula bi šutke Ankici u šaku nekoliko kikija, a ako bi dijete pomislilo da je to premalo, opet bi babu potapšala po ramenu i dobila dodatnu raciju, ovog puta bronhija.

Druga djeca morala su paziti da smijehom ili vikom ne odaju tajnu, jer su svi od Ankičine dosjetljivosti profitirali.

Svi osim Tomislava!

Kad bi on primjetio podvalu, dotrčao bi i glasno protestirajući  izdao Ankicu, a baba bi na to po običaju počela vikati:

„Grom te smirio Ankice, opet si me privarila.“

Svome najdražem unuku za utjehu bi dala duplo veću količinu nego inače. Na kraju bi svi osim babe Mare bili zadovoljni, ali ni ona nije previše tugovala jer bi opipala da u pregači ima dovoljno zaliha.

Nakon babine smrti naša rodbina iz dalekog i slatkog svijeta je doduše i dalje navraćala, ali nije bilo nikoga komu bi ostavili bombone, pa ih nakon izvjesnog vremena nisu više ni donosili.

Odgovori