Piše: Blago Vukadin
Medicinska zanimanja nemaju baš dugu tradiciju u Mandinu Selu, ali nije da se ne možemo pohvaliti. Imali smo jednog liječnika, pokojnog Ivana Šarca, a tu su i dvije mandoseljske nevjeste koje su se specijalizirale za različite grane navedene znanosti, Antonela i njene sestre Bernardina, obadvije skućene u Šarcima s drugog kraja sela. Imamo i dvije medicinske (uz to i rođene) sestre – Anđu i Ivanku Ćikinu.
Ivanka se je udala u Srđane za Božu (Boška) Markovića, časnika hrvatske vojske koji je poginuo na samom početku rata u blizini Šibenika, a babica Anđa je u duvanjskom selu Jošanici pronašla svoju sreću. Uz pomoć nekih drugih babica rodila je troje.
Anđa je najbolja Marijina prijateljica iz djetinjstva, a budući da je Marija moja najdraža i najljepša sestra, tako mi je i njena družina izuzetno mila.
Njih obadvije su crnokose, nije šutljive pa su i u tomu slične, samo što Anđa ima kovrdžavu, a moja sestra ravnu kosu. Marija je kao dijete bila bucmastija od svoje prijateljice, te je u kolektivnoj memoriji naše obitelji ostalo zapisano kako je Ćikešinica kukala kad bi Marija navratila po Anđu da se igraju pujpasa ili štrika:
„Ne bilo te, čim te mater rani da si tako okrugla? Nu moje Anđe, kuvam i pečem, a ona nikako koju kilu nabacit!”
Nije samo Ćikešinica jadikovala, i naša mati nije bila bolja, pa bi zaboravila na Marijinu figuru, a zamjećivala Anđin novi džemper, pitajući je zavidno:
„K’o ti je kupi tako lip džemper i odakle ti šarene menđuše?”
Anđa bi ponosno odgovarala da joj je sve to donijela tetka Šima iz Njemačke.
U osnovnoj školi često su supruzi njihova učitelja Jake, Anđi, pomagale u čuvanju djece, Željka i Baće. To je funkcioniralo besprijekorno sve dok se Anđa nije pohvalila svome stricu Anti kako su njih dvije najbolje u razredu, pa za nagradu smiju školske sate provoditi u učiteljevu stanu. Izgrdio ih je Ante, a nakon što je priča dospjela do Jakinih ušiju uslijedila je promjena ekipe koja je pazila na njegove sinove.
Iako se kaže da curice ne jedu puno, to pravilo ipak ne vrijedi za Mariju i Anđu. Dok su njih dvije išle u školu u Mandino Selo i prolazile pored naše kuće, Anđa bi redovito navratila do šporeta da vidi što je Šoljuša skuhala i malo bi prezalogajila, a kad su pak krenule u Kongoru onda je bilo obrnuto, Marija je ručavala u Ćikinoj kući.
Tako je proteklo puno godina, ostalo je poneko sjećanje na čuvanje krava, priče o prvim ljubavima i tajne koje nijedna od njih nikomu osim drugim najboljim prijateljicama nije povjeravala, pa se njih dvije i dan-danas, iako već malo starije, obraduju kad se sretnu.
Ja osobno više sam preferirao Anđinu sestru Biku, mlađu od mene godinu dana, ali ona nije baš previše gledala u mene, iako sam joj skladao pjesme, istovarao sijeno s traktora na guvnu i štedio njenu braću Antu i Peru koji su ponekada zaslužili da ih izmlatim. Nije mi upalilo.
Anđa je u Mostaru diplomirala na srednjoj medicinskoj školi i postala babica, jedna od prvih u našem kraju. Prije tridesetak godina bila je jedina osoba u selu koja je znala dati injekciju bez ozljede pacijenta, dozirati lijekove u pravilnim količinama i pomoći bolesnicima na drugačiji način od kuhanja čaja.
Kad se naš ćaća razbolio navraćala je Anđa skoro svakoga dana nakon posla, donijela bi igle za injekcije iz bolnice i pomogla mu da može mirnije spavati i lakše pričati viceve.
Tri godine kasnije stigao je red na našu mater da se i ona uputi na onaj svijet za svojim Ćokanom, a prije toga imala je strašne bolove. Anđina pomoć bila je nezamjenjiva i nezaboravna.
Ja sam se u dogovoru s braćom i sestrom Marijom zaputio u Mandino Selo da našoj materi budem pri ruci i pomognem joj koliko mogu, ali nisam baš nadaren za njegu bolesnika, pa sam bio prinuđen uzimati pomoć pri svakodnevnim poslovima od strine Kovačuše, Bajićeve Mire i druge ženske čeljadi iz susjedstva.
Ako je trebalo pružiti medicinsku pomoć, dati injekciju, staviti zavoje, dozirati morfij ili nabaviti odnekuda lijekove kojih nije bilo u cijeloj općini, onda bi uskakala Anđa.
Kad bi mama po noći počela kukati od bolova, a ja ne bih znao što i kako da uradim da joj bude lakše, otišao bih prvo po Kovačušu, ona bi sa svojom jetrvom pričala o svemu i navodila je na lakše misli od bolesti, a ja bih otrčao do Ćikine kuće, kucao na vratima dok se netko ne probudi. S Anđom bih se zaputio nazad, a ona bi ponekada i satima ostala čekajući da se Šoljuša smiri. Nakon toga bih je otpratio do kuće.
Takva buđenja bila su redovita, barem nekoliko puta tjedno. Ako bi Anđa imala noćnu smjenu u bolnici u pomoć nam je stizala njena kolegica s kraja Srđana, lijepa plavuša, pravoslavka koju nije zanimalo tko je kakve vjere nego kome treba njeno znanje i strpljenje.
Nazvali bismo je telefonom iz Mijine kuće, žena bi sjela u auto i zaputila se pet-šest kilometara do Mandina Sela, pomogla bi mojoj materi i vratila se svojoj obitelji bez ikakve nadoknade osim jednoga hvala.
Sve je to bilo nekako davno, kad se zbroje godine čak jako davno, ali kao da se je zbivalo jučer. Zaboravio sam neke detalje, čak se ni imena medicinske sestre iz Srđana ne mogu više sjetiti, ali zato pamtim njenu uvijek urednu frizuru i razbucanu kosu babice Anđe poslije nenadanog buđenja.
Sjećam se i Anđina osmijeha kad bi došla kod naše matere i nakon djelovanja injekcije počela s njom pričati o džemperima koje joj je nekada davno kupila tetka Šima.