Štioci moji, još uvik mi iz pameti ne izlazi ono što je 6. svibnja 2024. godine reko rišćanin nemilorad Pupavac. A reko je da će njegov četnički SDS odlučivati ko će bit a ko neće bit u našoj rvackoj Vladi. I evo, to se ovih dana donekle i obistinilo. Razjedinjeni Domovinski pokret nije mogo spriječiti da on postane presjednik saborskog Odbora za ljudska prava i nacionalne manjine. Da nam četnik Pupavac štiti ljudska prava? Da vuk čuva janjce? Samo mi Rvati možemo takvu budalašćinu dopustiti.
Od 1994. do danas piso sam u nekoliko navrata o Pupavcu i njegovim Vlahosrbima, Vlasima koje je, zbog njihova pravoslavlja, Srpska pravoslavna crkva prozvala Srbima. Takvi su skoro svi današnji tzv. Srbi na području Rvacke, Bosne i Ercegovine. Čak sam 2010. objavio i knjigu pod naslovom Srbi u Hrvata, u kojoj sam puno toga napiso o njima jučer danas i sutra. Ali ovo nisam do danas napiso: Nemilorada Pupavca, vlahosrpskog vožda, izmislio je i stvorio naš Franjo Tuđman, nakon što mu je propala akcija traženja srpskog vođe s Đukićem i na početku devedesetih s Raškovićem. Tuđman im je pridavao veću važnost nego im pripada, kao i svojim bivšim sudrugovima, komitima. Na tajnovitom skupu u Kopenhagenu 1989. reko je Tomcu da se on potrudi da rvacka politička scena ima i livu nogu, te tako bivši SKH, priko SDP-a, čak i socijaldemokrata vlastitog sina Miroslava, spasi od propasti. To je sve bilo u okviru njegove zamisli, kako nam je nekoliko puta reko Rudolf Davorin, da Rvacka bude u konfederativnom sastavu s Titoslavijom. Ta ideja u početku nije bila strana ni ujdijevcu, jugoslavenu, Pupavcu, barem prema onome što je govorio, da bi, čim je posto zaštićena sorta, bio ono što i je, četnik. Čak je se i u našem Saboru usudio izgovoriti da četnička kokarda nije zabranjena u Rvackoj. Njegovo četnikovanje je opasnije od bratovog mu jer je lažno zavijeno u dobre namjere. A kakve su njegove namjere bile i ostale reko je prilikom osnivanja tzv. Srpskog narodnog vijeća 19. 07. 1997. u Baranji. Tada je reko da još nije vrijeme za srpsku teritorijalnu autonomiju u Rvackoj, ali je bio za tzv. neteritorijalnu, funkcionalnu, autonomiju Srba u Rvata, kakva je propagirana 2008. u Studiji o statusu i položaju Srba u Hrvatskoj, rađenoj istovremeno u Beogradu, Zagrebu i Novom Sadu. Spominjao je sa svojom bratijom i neku personalnu ali nikada kulturnu autonomiju, koja im je, jedino, zagarantirana rvackim Ustavom i Zakonom o nacionalnim manjinama.
Nedovoljno kroatizirani Vlaj, Ivo Sanader, je brzo reagirao na njihove želje. Iste te 2008. godine, 10. sječnja, on je s Vlahosrbima sklopio Sporazum u kojem je obećo dati im ona prava, koja im Euron, od kad je na vlasti, šakom i kapom daje. Taj akt bi se trebo zvati Statut Vlahosrborum, nešto slično Statutu Vlahorum, koji su im habsburgovci dali u 17. stoljeću. Jusipovićeva, Kosoričina i Pusićkina vlast im je dopustila da u istočnoj Slavoniji osnuju tzv. ZVO, Zajedničko vjeće općina u kojima su Srbi na vlasti. Zlobna Pusićka je preko našeg Sabora obvezala rvacku Vladu da posebno financira tu vlahosrpsku tvorevinu, koja, navodno, nema status pravne osobe. Zašto o tome ništa nije govorio Benavin Domovinski pokret?
Pupavac je, zahvaljujući Euronu, nastavio tražiti i dobivati ono što Vlahosrbima ni po kojim kriterijima ne pripada, pa mu je, između ostalog, priko Eurona odobreno, da po Rvackoj osnuje ni manje ni više nego 40 nekakvih centara za kulturu, 40 centara za širenje laži i mržnje prema Rvatima. Ma, ljudi moji, kažite mi di to još ima? Jesu li oni Rvati koji im svašta nešto dopuštaju ludi ili se prave ludi? Zašto ti naši dobrotvori ne upitaju Pupavca di su kosti dr. Šretera? Zašto ga ne natjeraju da se ispriča za klevete i laži, koje je izgovorio za vrime Rvackog obrambenog rata, da smo za godinu i pol dana pohrvatili 11 tisuća malih Srpčića. Neka pokaže i jedan takav slučaj. I umisto da odgovara rvackoj vlasti za ono što čini ričju, dilom i propustom, on stalno obilazi četničke derneke koje priređuju njegova četnička subraća, Vučić i Dodik, slaveći uglavnom izmišljene srpske nesreće, i svako malo beljezga priko medija protiv Rvata i Rvacke; izruguje se s Olujom, Bljeskom, Rvackim obrambenim ratom; a posebno veliča laži o Jasenovcu. U četničkim Pupavčevim tjednim novinama, čak im je i jedan duvanjski izrod neko vrime bio urednik, pljuje se kad god ko oće i koliko god oće po svemu što je Rvatima sveto, o našem trošku. Ništa neobično: jugoslaveni i četnici su se skoro uvik slagali u antihrvartstvu. Jedino tako mogu to protumačiti.
O zlotvoru Pupavcu na tzv rvackim portalima ne možeš više ništa objaviti. Govore ljudi: Sve nas tuži, a njemu u prilog naš sud sudi. O Pupavcu ni rabri HOP-ov portal ne smije više tekst objaviti. Govorim iz vlastitog iskustva. A on može govoriti kad god hoće i što god hoće. Jugočetnički mediji u Rvackoj jedva čekaju da nešto što on želi napišu. Nikakva vist u Rvackoj nije važnija od onoga što on povremeno izmuckuje; ni izbori za Sabor, ni izbori za Euniju, ni turizam, ni demografija, ni nogomet, ni poljoprivreda…, on se u njihovim očima izdiže iznad svake naše egzistencijalne točke dnevnog reda. Nedorest Pupavac, valja priznati, mali je rastom ali velik utjecajem. Svoje Vlahosrbe ubacio je u sve pore rvacke vlasti od najniže do najviše razine. Njegovom i njihovom zaslugom podignut je spomenik ne samo četniku Šoškočaninu nego i mnogim drugim dokazanim zlotvorima po Rvackoj. Grade im se kuće i obnavljaju putevi do njihovih kuća kao nagrada što su oni naše razarali. Duplo pravo glasa imaju kao nitko u Evropi. Manje ih je od 200 tisuća a imaju prava kao da ih je dva milijuna, najviše zaslugom Pupavca i naših jadnika i izdajnika. I on i oni zaslužili su doživotnu nagradu a ne slobodu od onih Rvata na čiju su štetu toliko toga napravili.
Pošteni rvacki narode, probudi se. Dobili smo bitku protiv njih, ali nismo rat. Kukavac Pupavac i njegova svita svakodnevno i podmuklo vode rat protiv Rvata u Rvackoj i izvan nje; primjetite to, dragi prijatelji moji, i suprotstavite se tome kako znate.
Poštovani štioci moji, možda ćete reći da tema koju sam ovaj put obradio nije za rvacki katolički mjesečnik Ognjišća. Varate se; za Ognjišća je sve što se događa na ognjištu i oko njega. Zato, pišući o njemu i o njima ja zapravo pišem o nama, o našoj jugočetničkoj vlasti koja im je, za sva zlodjela koja su nam učinili, dala prava kakva nikad nisu imali. Iako formalno nisu konstitutivni, kao za vrime bivše nikad više, jesu konstruktivni; pita ih se o svemu što je bitno u našoj državi. Do kada? Bože, prosvitli nam pamet.
Zagreb, 20. lipnja 2024. B a r i š a