“Gospe, uzmi me k sebi, ja ne mogu lagati!”
Na engleskom parobrodu, koji je plovio za Ameriku, zbio se ovaj događaj: Četvrti dan nakon odlaska iz luke Liverpool pronađu među robom sakrivena, odrpana, ali naoko poštena dječaka od devet godina. On nije imao ni oca, ni majke, ni brata, ni sestre, ni prijatelja, ni skrbnika. Tko je, odakle je i kamo ide, svi su se pitali… Odveli su ga kapetanu koji je bio jako strog i nemilosrdan. On je upitao dječaka oštro: “Kako i na koji način si ovamo dospio?”
Dijete, puno straha, odgovori: “Moj očuh me potajno doveo, jer me ne može više uzdržavati i jer nije imao novaca za put u Ameriku, gdje mi stanuje tetka koju želim vidjeti i za milost je umoliti”.
Čudan je taj odgovor i činio se kapetanu nevjerojatan, jer je već više puta na isti način bio prevaren, te mu nije htio vjerovati.
– Dan za danom pitao je dječaka kako je dospio na parobrod, ali mu je on uvijek jednako odgovarao. Dojadilo to kapetanu, te mu odrješito reče da će ga, ako mu za deset minuta ne kaže istinu, baciti u more.
Kapetan je držao u ruci sat i počeo brojiti vrijeme. Dječak je problijedio, suze su ga oblile ali bez straha je očekivao trenutak smrti.
“Smijem li se pomoliti?” – upita dječak pogledavši ljubazno u oči nemilosrdnoga kapetana.
Kapetan prignu glavu, ali mu ne odgovori ni riječi.
Pobožno dijete klekne, sklopi ručice, podigne oči prema nebu, izmoli “Oče naš” i “Zdravo Marijo” i doda: “Ljubazna Majko Božja, uzmi me k sebi u nebo. Pripravan sam umrijeti, ali ne mogu lagati!”
Kao grom ove riječi ošinule su sve nazočne, suze sažaljenja potekoše im niz lice. Kapetan ganut podigne dijete, zagrli ga i poljubi te mu oprosti i uzme ga sa sobom. Od toga trenutka svi su ga voljeli i rado u društvu imali.
Tekst: fra Petar Ljubičić