Tijekom brutalna napada na bezazlene kršćane u Rusiji jedna je stara žena ovako molila: „O Bože, oprosti ovom čovjeku. Pokaži mu pravi put. Otvori mu oči i pomozi mu. Oprosti mu, o Bože!“ Po ovoj jednostavnoj molitvi Bog je ušao u život jednoga čovjeka, koji je bio progonitelj kršćana, i učinio ga kršćaninom. Kad je Sergej Kourdakov, vođa komunističke mladeži i upravitelj okrutne razbijačke bande, tijekom svoje 150. racije (potjere) čuo ovu staričinu molitvu, počeo je i njegov novi život.
O trenutku svoga obraćenja piše ovako: „Bio sam zbunjen. Zašto ne moli za sebe, a ne za mene? Baš je želim ‘srediti’. Ljutio sam se što ona, koja je jedno ništa, moli za mene – Sergeja Kourdakova, vođu komunističke mladeži. U neizrecivu ludilu čvrsto zgrabih svoju palicu s namjerom da ju udarim po glavi. Želio sam joj zadati smrtonosan udarac. Zamahnuo sam, no tada se iznenada dogodilo čudo. Netko me je zgrabio za ručni zglob i povukao nazad. Uplašio sam se jer mi je taj zahvat zadao bol. Nije to bilo nikakvo umišljanje, već doista bolan pritisak na moj ručni zglob. U prvi mah pomislih da je netko od vjernika pa sam mu, okrenuvši se, želio zadati udarac. Ali nitko nije bio tu! Osvrnuo sam se i vidio da nije bilo nikoga tko bi mi mogao zadržati ruku. A ipak me netko zgrabio. Još sam osjećao bol. Bio sam u šoku. Krv mi navrije u glavu. Spopala me nekakva vrućina i užas. Nisam mogao shvatiti što se događa. Bilo je tako nestvarno, zbunjujuće. Odjednom sam sve zaboravio. Spustio sam palicu i istrčao van. Krv je vrila u mojoj glavi, a suze se spustiše niz moje lice.“
Sergej je Kourdakov sa svojom ozloglašenom razbijačkom bandom nakon 150 napadaja na bespomoćne kršćane ostavio dug, okrutan i krvav trag. Preostala je smrt i propast.
Ali je Bog neposredno nakon staričine molitve ušao u njegov mladi život. Otada se protivio ne želeći sudjelovati u daljnjim racijama. Nakon ovoga doživljaja Sergej je imao još samo jednu misao – bijeg koji bi ga mogao stajati života.
Jednoga se dana u blizini Kanade sovjetski brod, na kojem je službovao i Sergej, zatekao u jakoj oluji. Kapetan broda zapovjedi mu da uspostavi kontakt s kanadskom vlašću te ih zamoli da ih zbog teških vremenskih okolnosti zaštite u njihovu morskome području. Zamolba im bi uvažena i plan Sergejeva bijega postade realan. Unutar zone od dvanaest milja imao je najbolje mogućnosti preživjeti. Dok je orkan najjače bjesnio, Sergej se toga 3. rujna 1971. bacio u uzburkano more. U tami je neprestano plivao u krug te se našao u velikoj opasnosti. U velikoj smrtnoj stisci vapio je: „O Bože, nikada na Zemlji nisam bio sretan. Ako sada umrem, molim Te, uzmi moju dušu u Svoj nebeski raj. Možda tamo imaš malo sreće za mene, o Bože moj! No ako moje tijelo i potone u dubinu mora, uzmi moju dušu k sebi u nebo, molim Te, o Bože moj!“
Nakon ove molitve Sergej prestade plivati. Mislio je kako je njegovoj borbi došao kraj. Ali unatoč tomu što je već svu snagu potrošio na plivanje u ledenoj vodi, u kojoj se nalazio već četri i pol sata, odjednom osjeti novu energiju (snagu) u svom posve pothlađenu tijelu. Jasno je osjetio snažne i ljubeće ruke živoga Boga koje mu bijahu oslonac. Njegove su ruke, što su mu do tada visjele kao olovo, odjednom snažno počele veslati. Nakon što je poslije skoka s ruskoga broda u vodu stalno plivao samo u krug, nakon molitve točno je znao pravac u kojem mora plivati. Bila su 22 sata kad je Sergej skočio u ledeno more. Proveo je cijelu noć u vodi te ga nađoše sljedećega jutra u nesvjestici na plaži.
Bez Božje snage i pomoći nije mogao ostati živ. U Kanadi je govorio o svojim okrutnim napadajima na bespomoćne kršćane u Rusiji i o svom divnom obraćenju. Svjedočio je po velikim dvoranama i na kanadskoj televiziji kako Bog djeluje u našem vremenu. Nisu ga mogle ušutkati ni masovne sovjetske prijetnje. Morao je pričati o svojoj nepravdi te o milosti i milosrđu Božjem. Nakon nekoga vremena nađoše ga negdje ustrijeljena.
Bog je od negdašnjega progonitelja kršćana načinio instrument po kojem su mnogi pronašli put k vjeri. Savao postade Pavao.
Tekst: fra Petar Ljubičić