Današnje Duvno broji oko dvije tisuće žitelja i to muslimana i rimokatolika. Pravoslavnih ima vrlo malo u samom gradu. Kuće zidanice ponajviše od tesanog kamena skroz su tipa kuća, kakovih ćete vidjeti u dalmatinskim manjim gradovima i trgovištima. Ima više modernih zgrada, kao što je kotarska oblast, glavno svratište, te prošle godine sagrađeni lijepi »Tomislavov dom«, koji će biti kulturno i društveno središte duvanjskih Hrvata. Tomislavov hrvatski dom još nije iznutra posvema dovršen, ali je nade, da će do godine 1925. bih potpuno gotov. Sagrađen je požrtvovnim prinosima duvanjskih Hrvata. Osobito se ističe krasna dvokatna zgrada zaslužnih sestara Milosrdnica iz Zagreba, koje imaju u njoj i osnovnu školu. a tu polaze danas gotovo sva katolička muška. i ženska djeca, a u novije vrijeme također i muslimanska unatoč tomu, da u gradu postoji još i državna osnovna škola. Ova škola je kao uzor u mjestu i okolici, a za svoj rad i napor svih pet časnih sestara prima godišnju nagradu od vlade u iznosu od 150 Dinara! Prigodom našega boravka na Duvanjskom polju uvjerili smo se, koliko ih narod za njihov požrtvovni i patriotski rad poštiva.
Muslimani imaju dvije džamije, od kojih je osobito tipična Đuđ-Džaferova sa svojim vitkim minaretom, kojemu je podnožje slično okrenutomu lijevku. Usred samoga je mjesta brežuljak, na kojemu se vide još i danas ostanci staroga župskog grada, u kojemu su stolovali duvanjski župani Senkovići i Kleščići, a u kome se odmarali od tegotnog puta i junački bosanski vladari, kada su stigli na Duvanjsko polje, da kroje narodu pravdu i da mu dijele povlastice. Upravo na tome mjestu stoji Đuđ-Džaferova džamija, te je s njezinog vitkog minareta lijep pogled na Duvanjsko polje i njegov pitomi okoliš. Oko te džamije nanizale se muslimanske kuće sa starim drvenim klimavim stepenicama i osobito visokim krovom.
U jednoj pokrajnoj uličici od nekoliko kuća, gdje stanuje sirotinja, vidio sam pravi istok. Zapuštenost, raspadanje, konzervativnost i fatalizam. Naokolo razvaljeno kamenje od niske kamene ograde, preko koje preskakuju mršavi i gladni psi, koji se sumnjivo povlače i šuljaju oko bližnje mesnice, gdje se na ljetnom suncu suše janjeće kože i mješine i napunjaju okolišni uzduh zadahom po ovčjem loju, Kako spomenuh, to je tek jedan takav kutić na Duvnu, dok su ostale muslimanske kuće uredne, čiste i ugodne vanjštine.
U glavnoj ulici imate nekoliko dućana, u kojima ćete dobiti svakovrsne robe. Ne manjkaju ni kavane, pred kojima već rano ujutro nađete dosta građana, gdje s užitkom srču iz malenih fildžana omiljelu crnu kavu. Niti mi nijesmo mogli ovud proći, a da se ne svratimo barem na jedan fildžan. Miris svježe pržene kave, koji se širi daleko ulicom, upravo vas silom vuče pod sjenicu, gdje sjede i drugi i u onom blaženom »dolce far niente« provode vrijeme i naklapaju o svemu i svačemu.
Muslimanski elemenat živi u lijepoj harmoniji s Hrvatima katoličke vjere, te oni svagdje istupaju zajednički u kulturnim stvarima.
Svaki kamen na Duvanjskom polju svjedoči, da je to neodvojivi dio stare hrvatske države.
Kronika je zabilježila, da su i srpski župani kao Zaharija i neki drugi kao bjegunci potražili zaklona u moćnoga i junačkog Tomislava, i da su mu se poklonili upravo ovdje na Duvanjskom polju… I prvi kralj Hrvata primio je kao brat nesrećne bjegunce pod svoje moćno okrilje i zaštitio ih od propasti, kojom im je prijetio osvetoljubivi bugarski car Simeon Veliki. Za progonjenu i beskućnu svoju braću Tomislav mora da ratuje sa Simeonom, čiju silnu vojsku dočeka u svojim klancima te ju tako razbije, da su još u kasnija stoljeća grčki ljetopisci spominjali slavnu pobjedu hrvatsku. Dapače i ruski ljetopisac Nestor bilježi taj znameniti događaj kratko i jezgrovito riječima: »Simeon pođe na Hrvate i pobijeđen bi od Hrvata« ..
(nastavlja se)
Izvor: Milutin Mayer: S puta na Duvanjsko polje, Zagreb, 2009. (pretisak)