Najdraže mi je doba kraj lita i početak jeseni: iza Gospojine nekih dvadesetak dana, dok dica ne pođu u školu. U ta doba uvik me vata neka sjeta. Fala Bogu pa sam sad kod kuće. Da sam negdi drugo, umra bi od nostalgije.
Najgore mi je bilo kad sam bio na terenu u Pločama. Izaša bi na brdo poviš grada, a u noći ničega, samo odsjaj svjetala vlakova… Mislim se: Svak ode svojoj kući, samo ja osta u ovoj daljini…