IZ TISKA u Nakladi Protuđer izašla nova knjiga Osvijetljenim tragom Ante Šarca

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Nakladnik Naklada Protuđer ovih je dana, u sklopu biblioteke Lijepa književnost, objavio knjigu Osvijetljenim tragom autora Ante Šarca.

 Recenziju za ovo djelo napisao je poznati hrvatski novinar, publicist i književnik Mate Kovačević. Uz informaciju o izlasku knjige donosimo i Kovačevićevu recenziju u cjelosti:

 Rukopis zbirke zapisa Ante Šarca “Osvijetljenim tragom”, premda čini određenu idejnu cjelinu, žanrovski je vrlo raznovrstan. Naime, auktor se u najvećem dijelu služi proznim zapisima memoarskoga značaja, što se potkraj knjige, zajedno s rastom životnoga iskustva, pretvara u aforistične i mudre osmislice. Premda je to u današnjem svijetu gotovo neuobičajeno, za Šarca je pak vrlo znakovito da se na kraju same knjige poslužio formom putopisa, pokazavši na primjeru kratkoga teksta ne samo vješto oko koje zapaža, nego i ruku koja ta zapažanja umije pretočiti u izrazito sočan, emotivan i poticajan tekst.

 Djetinjstvo je, bez sumnje, velika riznica sjećanja i snažan potencijal pobuda i različitih nadahnuća, što u svom realističkom razdoblju pokazuju mnoge nacionalne književnosti pa i hrvatska književnost, poglavito onaj njezin dio koji se vezuje uz nasljeđe Ante Kovačića i njegova romana “U registraturi”.

 No Šarac se, bez romanesknih pretenzija, usredotočio na prikaz vlastitoga životnog puta, a pritom se uglavnom držao strogih činjenica pospremljenih u vlastitom pamćenju. Uglavnom, premda ne i uvijek, škrt na jeziku, gotovo lapidaran njegov iskaz je na granici, doduše vlastite, povijesnosti i stilski dotjeranoga književnog teksta. Riječ je naravno tu o stvarnim događajima, ljudima i njihovim djelima! Zato su njegovi zapisi, bar kad je riječ o mikrosredini iz koje je ponikao, posebno važni za “specifično” vrijeme u kojem se rodio, odgajao, stasao i djelovao.

 Mračno je to razdoblje jugoslavenskoga komunističkoga režima te opća neimaština na jednoj strani, nasuprot koje, kao svojevrstan otpor, stoji svijest gotovo cijeloga naroda kako se čovjek iz te bijede može izvući vjerom, radom i izobrazbom.

 Upravo zato su na početku ovih zapisa auktorova sjećanja na djetinjstvo kroz prepoznatljiva obilježavanja katoličkih blagdana te mjesni zavičajni toponimi, koji nas privlače i vraćaju korijenima.

 Nedostatak školskih ustanova i opće siromaštvo prisiljavali su darovitiju djecu na odlazak iz zavičaja u različita mjesta i u različite škole. Tako je i Šarčeva životna priča, na svoj način bila samo nastavak jedne stare stoljetne tradicije, kojom su hodili, doduše tek rijetki pojedinci – put u samostan!

Tamo bi se, nakon izobrazbe, redili i uglavnom kao svećenici vraćali u narod iz kojeg su potekli. Neki od njih, skloniji peru, kistu ili kojem drugom intelektualnom poslu bili su stoljećima i jedini nositelji kulture. Drugi su pak odlazili u “svijet”, a vrijednosti, znanja i umijeća što su ih tamo stekli nosili su kroz cijeli život.

 Na kraju ovoga poglavlja auktor je donio i svoja zapažanja o ljudima u samostanu, svojim odgojiteljima i profesorima. Ta topla ljudska sjećanja na pojedince, koji su znatnim dijelom i odredili auktorov život, jedna su vrsta duboke zahvale tim našim učiteljima, kojima, osim ljudskih i katoličkih vrijednosti, dobrim dijelom dugujemo i svijest o vlastitom identitetu.

 Drugi prozni zapis osvrće se na vrijeme provedeno u tadašnjoj jugoslavenskoj vojsci. Pisan je gotovo istovjetnim stilom, kao i zapisi o školovanju. Premda je ovo mogla biti zahvalna tema na marinkovićevskom tragu vojničkoga života, Šarac je i ovdje sebi dosljedan – kratak, sažet i precizan. Zanimljivo je da se neki ljudi što ih je tada sretao i susretao po jugoslavenskim vojarnama javljaju tri desetljeća kasnije kao nositelji velikosrpske agresije na Hrvatsku.

 Na sličan način je, nakon završetka vojnoga roka, u sljedećem poglavlju prikazan odlazak iz samostana, dolazak u Zagreb, poteškoće s upisom na Filozofski fakultet sa svjedodžbom klasične katoličke gimnazije, prvi posao te upis na Veterinarski fakultet u Zagrebu.

 Zgodno su u ovom poglavlju prikazani, premda sažeti tek na potrebnu informaciju, susreti sa zavičajnicima i njihova međusobna solidarnost, kao i slatke muke studentskoga života. U ovom poglavlju se također u nekoliko navrata spominju, tadašnji studenti, koji će u kasnijim razdobljima – Hrvatskom proljeću i događajima s kraja 80-ih biti protagonisti hrvatskoga nacionalnog preporoda.

 Šarac je sličnu formu zadržao i u poglavlju u kojem piše o svom životnom pozivu i poslovima koje je radio kao veterinar, a kasnije i tržišni inspektor.

Kratki zapis o zagrebačkom adventu “Adventsko blještavilo” formalna je premosnica  prema drugom dijelu knjige “Iskrice iz tmine”, u kojem se mudrim osmislicama bavi pitanjima smisla života, prolaznošću i pitanjem ljepote. Dva završna teksta, onaj već spomenuti s karakterističnim putopisnim elementima i jedan lirski zapis posvećeni su dvojici preminulih Duvnjaka, ali i dominikanskih gimnazijalaca – Marijanu Jurčeviću i Andriji Vučemilu. Ovi zapisi u knjizi figuriraju ne samo kao pozdrav na rastanku, nego i kao svojevrsno – Doviđenja!

 Knjiga Šarčevih zapisa, osim duhovne dimenzije, ima i svoje posebno značenje, premda ga nadilazi, u socijalnoj mikropovijesti duvanjskoga kraja, pa je upravo zato vrijedna posebne pozornosti!

                                                                                              Mate Kovačević