Piše: Blago Vukadin
U životu običnog čovjeka – dakle svakoga tko zna da je stvoren od praha i da će se u prah pretvoriti – postoji puno lijepih i pokoji tužan događaj. O tužnima nećemo pričati, njih ljudi nose u sebi i dijele ih s najbližim prijateljima, dok se vesela zbivanja slave uz glasnu pjesmu, druženje i čestitanje.
Nakon rođenja djeteta – za većinu Mandoseljana to je najveći dar kojega dobiju – i puno godina odgoja, briga, ljutnji i smijeha s vlastitim podmlatkom, dakle kad počnemo polako stariti, ta najveća ljudska radost postaje odrasla, počinje raditi i zaljubljivati se, sve dok jednoga dana ne bane na vrata kakav šutljivi momak i zaprosi ruku obiteljske ljepotice.
Najprije roditelje prosiječe u leđima, potom pogledaju u lice svoje kćeri koja je, tako se te večeri učini, još uvijek mala i draga, no kad u njenim očima prepoznaju radost i iščekivanje, sjete se svoje mladosti, nasmiju se jedno drugom i kažu kćeri i budućem zetu:
„Nek vam je sa srećom djeco, imate naš blagoslov.“
I tu onda opet sve kreće od početka.
U međuvremenu se organiziraju veseli svatovi, kao što je prikazano na priloženim fotografijama iz zbirke Ivana Mijina. Slika u boji prikazuje Joskanovića zeta Ivana Lukina kad je došao po svoju izabranicu, Ljubicu Mijinu, – bilo je to u mjesecu rujnu osamdesetpete godine – dok su dvije crno-bijele slike nastale u nečijim svatovima dvadesetak-tridesetak godina ranije.
Tko je tom prilikom bio mlada, tko mladoženja i kako se je zvao veseli harmonikaš, ne mogu prepoznati pa to prepuštam onima koji imaju bolju memoriju od mene, dok ja svim mladencima, bivšim i budućim, želim puno ljubavi i razumijevanja – za sve trenutke koji nas prate u našim životima.
