Godine osamdesetpete, u proljeće, u skladištu municije u Oštarijama kod Ogulina, skupila se tri vojnika – prvi ćelavac je Predrag iz Kragujevca, mali u sredini je Nikola iz Ohrida, a treći i najkršniji među njima je autor ovoga teksta, Blago iz Mandina Sela.
Čuvali smo municiju od nas samih i navraćali redovito u krčmu kod lijepe Mare, tik pored željezničke stanice na kojoj su se zaustavljali samo vojni vlakovi, a Predrag i ja smo dva tjedna kasnije završili u „zatvoru“ jer nije bilo dozvoljeno obrijati glave. Dok nam kosa malo ne poraste.
Proglasili su nas krivima i strpali nas, bez vezica na cipelama i remena u hlačama, u topli podrum ispod kantine u kojoj je radio naš jatak Nikola, tajno nam dostavljajući pivo i mesne nareske, dok su primjerni vojnici čuvali stražu.
Bili smo tužni i nesretni.
Blago Vukadin