Priložene slike Josipa Markovića-Božina nastale su u ljeto (u srpnju) 1990. godine, na vojnom poligonu u blizini Knina, pri kraju Josipova vojnoga roka (“sitno se broji”, napisao je na poleđini jedne slike). Kao što se lijepo vidi, vojni rok proveo je u radnoj jedinici, na bagerima. Vještina koju je ispekao u vojsci odredila ga je za cijeli život. Naime, nakon rata zaposlio se u Javnom komunalnom poduzeću Tomislavgrad gdje i dan danas radi kao strojar. Napravio je kuću u Tomislavgradu, gdje živi sa suprugom Andreom (r. Čulo) i njihovih četvero djece.
Za one koji su mlađi pa to ne mogu znati, a i za starije koji su zbog odumiranja moždanih ćelija zaboravili puno stvari, treba napomenuti da se je vojska za vrijeme bivše države služila uglavnom daleko od kuće, a rok je trajao „vječno“ (do šezdesetih godina tri, nakon toga dvije godine, pa osamnaest, pa petnaest i na kraju dvanaest mjeseci) i nije bilo druge nego brojati dane. Brojanje je započinjalo na dan odlaska od kuće (u moje vrijeme 459 dana), a najduže bi se otegli sati u kojima se „sitno broji“. Roditelji i rodbina bi poslali civilno odijelo (meni je Marinko spremio čarape pune slame i sikavica), a ono što je nedostajalo ili nije bilo dovoljno atraktivno kupilo bi se u gradu i probalo po nekoliko puta. No, dan odlaska nikako da stigne!
Svemu ipak jednom dođe kraj, i državama, i vojskama, i vojnim rokovima, pa je tako i naš Mandoseljan Josip u novim čarapama radosno krenuo do Mandina Sela, svojoj Andrei koja je brojala još stravstvenije od njega. Nekoliko godina kasnije je baš u Kninu vojska u kojoj smo služili okrenula oružje protiv naroda i pokušala stvoriti nekakvu državicu, pa je Josip opet obukao uniformu i krenuo braniti svoje. Ali to je druga priča.
Blago Vukadin
