IZ ARHIVE: Ruža i Jozo

objavljeno u: IZ ARHIVE | 0

Kažeš Ruža, a pomisliš na Jozu. Kažeš Jozo, a pomisliš na Ružu.

Tako to bude kad se nađe dvoje čeljadi koji se vole, a Kavurkin i Kalčin stariji sin Jozo-Kalčić i prva kći Ive i Joze Džankušića zavoljeli su se sredinom sedamdesetih godina, mislim da je njihovo  vjenčanje bilo sedamdesetšeste, u zimu, kad je Jozo došao za Božić iz Irana gdje je tada radio, a Ruža ga nervozno čekala kada će doći po nju. Slavilo se je u kući našeg pokojnog strica i strine tri dana i tri noći, a tadašnji mladenci su do dana današnjega ostali nerazdvojni, nasmijani i sretni.

Što bi čovjek htio više?

Ali ima ipak više, ima tu i jedna crnokosa Mila,  dugokosa Tomislava, nasmijani Petar i plećati Ante (on je isti njegov otac), dva zeta, dvije nevjeste i cijela škola unučadi. Svi oni redovito navrate u Joskanoviće, kod ćaće i matere, dida i bake, i nitko se od njih ne vrati praznih ruku ili nezadovoljan, jer Ruža i Jozo vole svoje potomke.

No, nije ni to sve – i njihovi braća i sestre, stričevići i tetkane, nećaci i nećakinje znaju gdje uvijek mogu dobiti koristan savjet ili posuditi kramp, a mnogi su, kad bi im zagustilo, od Ruže i Joze dobili pokoju stoticu na novčanici.

Prije godinu dana su se njih dvoje, nasmijani i vedri kakvi su oduvijek samo malo stariji nego na ovoj slici, vratili iz Njemačke u naše Mandino Selo, dobivaju zasluženu penziju, sade cvijeće, piju kavu sa susjedima i uživaju.

Kratko bi se za Ružu i Jozu moglo reći:

„Kad čovjek voli svoju obitelj, on voli cijeli svijet. A onaj tko ne voli svoju obitelj, on ne voli ni sebe.“

 

Tekst: Blago Vukadin

Foto: Jozo Vukadin Kalčić