Priložene fotografije su iz davne 1972. godine. Tih godina je svuda bila neimaština i ljudi su bili primorani ići “trbuhom za kruhom” u razvijenije zemlje. Ostavljali su svoje najmilije, da bi osigurali sebi i svojoj obitelji lagodniji život. Kroz cijelu bi se godinu dolazilo kući samo za Božić i ponekad za Uskrs ili koševinu. Jedini kontakt ostvarivao se pismima. Takva situacija je pogodila i mog dida Šimuna. Po njegovoj priči, čak se i hrana nosila sa sobom od kuće, jer je bilo jeftinije. To se može i vidjeti na fotografiji s bauštele, gdje jede bivši jugoslavenski mesni doručak. S navršenih šezdeset šest godina života, ljudi bi se obično vraćali kući, a did Šimun se vratio u svojoj pedeset osmoj godini. Preminuo je u rujnu 2017. godine. Počivao u miru Božjem!
Mate Rezo
