Skupilo se društvo izabrano
ispod kuće Lekušine stare,
no prepoznat ne mogu nikoga
osim Joze, stričevića moga.
Zima bješe, sunce sjene baca
posred puta, iz dugačkog kuta,
snijeg se topi, ali još se ne da,
uvečer će opet biti leda.
Stig‘o Jozo iz Njemačke kući
uparađen po posljednjoj modi,
zavratio do koljena hlače
da ne budu u snijegu i vodi,
pa povika, što god može jače:
„Zov‘te amo kamena bacače,
Miška, Miju, Boću, Mirijana,
i Mijata iz planine Vrana!”
Svi stigoše, kamen izabraše
i u ruke pljunuše odlučno.
Jozo stao poput harambaše,
da se kliže protestira bučno,
no uzalud sve mu toga dana:
Bješe drugi. Iza Mirijana.
Tekst: Blago Vukadin
Foto: Kalčić