Sudeći po bijelim marama na glavama žena i po stablima koja mi liče na šljive, ova slika nastala je u Rami, mjestu u koje Duvnjaci i Mandoseljani tradicionalno idu na hodočašće ma Malu Gospu, početkom mjeseca rujna.
Dok je još bio momak – ovdje jako sliči na svoga sina Tomislava rođenog nekoliko godina kasnije – pokojni Ile Džankušića odlučio je krenuti „na zavit“ i zamolit Gospu da mu pomogne u skupljanju hrabrosti, kako bi se konačno usudio nasmiješiti jednoj curi iz Mandina Sela.
Ile je rano jutrom obukao novu, misnu košulju i sportsku obuću, u torbu koja mu visi oko vrata spremio je bocu vode i nekoliko novčanica – da zavjet bude sigurno uslišan – i krenuo na daleki put preko planine Ljubuše. U Ramu je stigao puna dva sata prije početka misnog slavlja i obreo se u koloni žena, te skupa s njima krenuo prema crkvi.
Slušao je naš Ile pažljivo i sva tri čitanja, i prodiku, čak je i molitvu vjernika analizirao i pritom tiho, sebi u bradu, nadodao želju. Jasno je da ga je Gospa uslišala, šapnula mu je u uho da se slobodno nasmiješi čim prođe kraj Domine kuće, te da Marica jedva čeka na njegov znak, ali nije mogla doći u Ramu, nego svake nedjelje dolazi u kongorsku crkvu s istim „zavitima“.
Sve ostalo poznato je iz ranijih priča o slikama iz zbirke Iline i Maričine unuke, čijeg se imena sad nikako ne mogu sjetiti.
Tekst: Blago Vukadin Ćokanov
Foto: Helena Vukadin Boškova