IZ ARHIVE: Germanijo, daleka penzijo!

objavljeno u: IZ ARHIVE | 0

Sudeći po tvrdom pakiranju Marlbora na stolu ova slika nastala je u Njemačkoj, budući da je u to doba u tadašnjoj našoj državi bilo dostupno samo mekano pakiranje navedene marke, a ako ne vjerujete meni onda pitajte Ćipu Daničina – on je u to doba , krajem šezdestih, već pušio.

Isto tako pretpostavljam da je ova slika iz Bajićeva albuma nastala jedne nedjelje, jer su se naši duvanjski gastarbajteri – Mijo, Baja, Ćićko i četvrti momak kojega ne mogu prepoznati –uredili, obukli ispeglane košulje i zauzeli mjesto u jednom lokalu u blizini Marienplatza, dok su radnim danima bili obučeni u gipserska odijela koja nisu skidali do kasne večeri, kad bi se s gradilišta vratili u skromne spavaonice s krevetima na kat.

Sjećam se njihovih razgovora kad bi za Božić ili tijekom ljeta došli kući – jedna od glavnih tema bio je povratak obiteljima, san o životu sa ženom i djecom i nada da će zdravi doživjeti mirovinu, kad su već najbolje godine svoga života provodili u tuđini.

Mijo je krajem sedamdesetih teško ozlijeđen u prometnoj nesreći, pa je puno ranije od drugih kolega sa slike umirovljen, Baja je dočekao starosnu penziju, sad je malo više osijedio, a ni figura mu nije više ista kao na slici, dok je Ćićko nekoliko godina kasnije pokrenuo samostalni posao i postao jedan od uspješnijih duvanjskih poduzetnika. Pretpostavljam da i on dobiva mirovinu iz Njemačke, ali mislim da ne miruje previše.

Poput ove četvorice Duvnjaka na „privremeni“ rad u Njemačku  zaputili su se početkom i sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća – kad je režim malo popustio i granice se počele polako otvarati – mnogi drugi mladi muškarci u nadi da će tamo osigurati egzistenciju za svoje obitelji. Većini njih se je materijalno posrećilo, no koliko strpljenja, vjere i ljubavi je bilo potrebno za ostvarenje snova sasvim je druga priča.

Neki su dočekali penziju, mnogi nisu, a jako veliki broj od teškog rada izmučenih ljudi je tek nekoliko mjeseci nakon isplate prve mirovine otputovao zauvijek od nas.

Hvala im.

 

Tekst: Blago Vukadin Ćokanov

Foto: Stipan Majić Bajić