Krajem šestog desetljeća dvadesetoga stoljeća u Mandinu Selu, u kući pokojnog Babe, stasala je lijepa Domina kći Marica u odraslu curu, čijem osmijehu, veseloj naravi i lijepom izgledu nije mogao odoljeti momak iz Džankuća, Ile Vukadin-Boškov. Čim bi završio posao Ile bi oprao kosu, počešljao brkove i zaputio se bez stanke do Babine kuće, Marici na silo.
Budući da je Ile bio visok, kršan i razgovorljiv momak ljubav je postala obostrana, pa su se njih dvoje uskoro „navistili“ u crkvi, vjenčali se i nekoliko godina kasnije počeli praviti zajednički dom za sebe i svoju djecu – Tomislava, Irenu, Boška-Bolu i najmlađu Katarinu.
Godinama i desetljećima je Ili i Marici bilo kao u bajci – poput osmijeha na ovoj slici (koju nam je poslala njihova unuka Helena) radovali su se jedno drugome, Ile je kao i većina Mandoseljana njegove generacije otišao raditi u inozemstvo da bi svojoj djeci omogućio bolje uvjete nego su njegovi vršnjaci imali, a Marica je kod kuće odgajala klince i veselila se zajedničkim vikendima.
No, jednu veliku manu imali su mandoseljski očevi koji su godinama rintali po zapadnim baušetalama i štedjeli svaku marku – na sve su mislili, jedino na sebe nisu. Zbog toga je puno njih rano oboljelo i prerano umrlo, poput Ile koji je preminuo u srpnju 1998. godine.
Tekst: Blago Vukadin
Foto: Helena Vukadin