Ko mravi pred kišu uz brijeg se žureći uspeše
Malo kad da ovdje bez vjetra prođe,
tog dana ga ne bi i vrijeme bi meko
I cijelo jedno brdo oživi ljudima,
kao da izviru iz zemlje
I u smrt se začuđeno zagleda
Na smrt se uplaši vidjevši toliki narod
kako ga preplavljiva
A kad se obred ukopa završi
Svi se u trenu raziđoše sa brigama odlazeći
Dio smrti odnoseći z(s)a sobom
Mali ko mravi niz brijeg nestajući
Ostaše samo oni što ne mogaše rastat se
Od njega
Kad vidješe da ga ne mogu povratit od zemlje
I oni se spustiše,
S kamenom na srcu
Gore na brijegu čovjek osta sam sa svojim Bogom
Ilija Smiljanić
