GABRUŠINA CURA

Zahvaljujući istoj godini rođenja, sličnim problemima s neposlušnom mlađom braćom i povezanosti naših roditelja Ljubica Mijina i ja smo se često družili, zajedno pisali zadaće ili skupljali razglednice i poštanske marke.

U to vrijeme stanovali smo svi na gornjoj strani puta, a komšiluk se sastojao od Kalčine, Stipine, Mijine, Bajine i naše kuće. Već godinama su stara zdanja prazna, jedino je naša strina Baćkuša, Stipina žena, čuvala dvore, trgala korov i briskala prašinu po prozorskim oknima. Sada i nje nema.

Ako bi se skupilo više ljudi obično bismo u slobodno vrijeme sjedili ispod murve, a kad nas je bilo manje – Bajina, Mijina i naša čeljad –zasjeli bismo na Bajinoj čatrnji, iskopanoj i sazidanoj odmah ispod ulaza u njihovu dugačku, kamenu kuću.

Gabruša bi odraslima napravila kavu, otvorila kutiju keksa za djecu, bilo je i soka od naranče, i znali bi tako ostati satima pričajući o svemu i svačemu. Njen Stipan je bio već skoro pa odrastao, Bika se udala u Borčane i imala vlastitu djecu, te smo stoga Ljubica i ja njoj i našim materma podnosili izvještaje iz škole.

Najviše od sve djece Gabruša je voljela Ljubicu i zvala ju je svojom curom, s dugim ū što je trebalo još više naglasiti Ljubičinu ljepotu i poslušnost. Jasno da sam bio ljubomoran kad bih čuo takvo tepanje i pretjerivanje.

Kad smo u drugom razredu pisali diktat prilikom kojega je učitelj Branko s katedre čitao tekst, a mi zapisivali priču o nekom djetetu bez školske torbe, Ljubica nije napravila nijednu pogrešku i dobila je čistu peticu. Ja sam zbog nekoliko slova koja ni sam ne bih mogao odgonetnuti dobio tricu i htio zaboraviti i diktat, i loš dan, te sam planirao kod kuće ništa ne ispričati. To mi zahvaljujući Ljubici nije međutim pošlo za rukom.

Po dolasku kući već je nekoliko radoznalih odraslih i djece sjedilo na Bajinoj čatrnji. Nekoliko minuta poslije mene izbila je i moja stričevka, ozarena lica, crvenih obraza i s osmijehom od uha do uha. Nije ni otišla u kuću ostaviti torbu, nego je, čim je promolila glavom između naše i Mijine kuće, radosno zavikala:

„Ja sam dobila peticu, Blago je dobio tricu!“

Ljubičina mater Kovačuša, pametna žena, rekla joj je da ne valja lagati, Ljubica se pobunila tvrdoglavo ponavljajući da je rekla istinu, a Gabruša je nadodala:

„Gabrušina cūra! Peticu si dobila. Bravo!“

Pucao sam od muke, no mi nije bilo druge nego potvrditi Ljubičine navode i nadodati da je diktat bio dosadan i da sam imao glavobolju. Nakon nekoliko minuta sam se zaputio prema gradilištu na našoj livadi Granici, gdje su Ante Marijanov i naš ćaća zidali prve redove blokova na novoj kući. Donio sam im ručak i dok su njih dvojica zagrizali zalogaje Ante me je upitao:

„Šta ima u školi? Jesi li opet dobio peticu?“

Nije mi bilo jasno odakle Ante zna da sam dobio tricu! Za telefon se još nije ni znalo, a kamoli da ga je bilo u selu, ali sam bio stoposto uvjeren da je se glas o mojoj trici i Ljubičinoj petici proširio selom poput požara, te sam pobjegao s bauštele i tek kad sam dostigao zid ispod Kažmirova vrtla glasno povikao ćaći i Anti:

„Ljubica je dobila peticu, ja sam dobio tricu!“

Tog dana su njih dvojica morali ne samo odzidati još jedan red blokova, nego su i šerpe i tanjure po završetku posla donijeli kući, a ja sam se zabio u sobu i čitao Zagorove romane.

Nekoliko dana kasnije imali smo test iz matematike, no toga puta sam ja dobio peticu, a Ljubica tricu. Otrčao sam kući što sam brže mogao, nije me uopće zanimalo gdje su zaostala druga djeca, i bio sam presretan kad sam na čatrnji zatekao Kovačušu, Gabrušu i svoju mater, pa sam sav zadihan i znojan jedva izustio, kesereći se:

„Gabrušina cūra je dobila tricu, Gabrušina cūra je dobila tricu, a ja sam dobio peticu!“

Svi su se nasmijali. Gabruša mi je dala čašu soka, mater mi je rekla da se ne valja radovati takvim stvarima, Kovačuša je nadodala da je sve u redu, a ja sam bio beskrajno zadovoljan i sretan.

Kratko nakon ispravljanja nanešene mi nepravde, po polasku u treći razred, smo nas obadvoje zinuli kad je učitelj napravio novi raspored sjedenja. Mene i Ćipu Daničina, s kojim sam dvije godine dijelio klupu i pričao gluposti, učitelj je razdvojio i autoritativno saopćio tko će s kim sjediti do završetka četvrtog razreda. Ljubica i ja dobili smo mjesto u drugom redu i tamo smo i ostali. Iza te neočekivane akcije, kojoj smo se obadvoje protivili, stajao je moj ćaća, pa nije imalo smisla buniti se.

Tako je ostalo i u kongorskog školi, sve do završetka osmogodišnjeg obrazovanja. Imao je navedeni raspored sjedenja doduše i prednosti za nas obadvoje – Ljubica nikada nije zaboravila ni šestar, ni gumicu, a ja sam malo češće od nje dobivao petice pa je mogla ponekada prepisati – ali da smo nas dvoje mogli birati sigurno ne bismo sjedili u istoj klupi. O pravima djece u to vrijeme nitko nije razbijao glavu.

Nakon mog odlaska u Zagreb Ljubica mi je ostala pouzdana veza s Mandinim Selom – jednom mjesečno poslala bi mi pismo s novostima iz sela, o tome tko se oženio, tko je dobio dijete, koga boli zub i kako joj Tomislav, Marinko i Ivan Bokanović idu na živce.

Osamdesetpete godine u mjesecu rujnu završio sam vojni rok i prije početka studija stigao u selo i zatekao začuđene Joskanoviće. Svi su bili iznenađeni jer nitko nije znao da se Ljubica zabavlja s Ivanom Lukinim, a njima dvoma se nakon otkrivanja tajne nije dalo dugo čekati i odlučili su se vjenčati, pa sam se tako i ja nekoliko dana nakon otpuštanja iz vojske našao u svatovima svoje stričevke.

Sretnije, raspjevanije i razigranije mlade od Ljubice nisam vidio niti u jednim drugim svatovima – Gabrušina cūra se zaljubila do daske i udala bez odgađanja. Ivan i Ljubica dobili šestero ili sedmero djece – obično zaboravim koliko ih ima pa nek se najmlađi Mijo ne ljuti na mene ako ih je ipak sedam. Svake godine kad bih stigao kući za Božić i pitao što ima nova, odgovor je u pravilu glasio:

„Ljubica je rodila dite.“

Po ispraćaju presretne mlade na drugi kraj sela smo se mi, njezina rodbina, iz Šaraca vratili u Joskanoviće i zasjeli u Mijinoj novoj kući. Po nesreći Drago, Ljubičin rođak iz Srđana, ponio gitaru i počeo nešto svirkati, a ja sam se priključio i nakon petnaest mjeseci vojne discipline dočepao se loze, šljive, votke i piva.

Dok sam s Dragom pjevao „Dok palme njišu grane“ i sam sām se njihao do ponoći.

Drugi pjevači su me upozoravali da budem malo tiši, da se gitara slabo čuje, i da moj ton ponekada odluta u kriva područja, ali sam slabo slušao sve dok odjednom nisam apsolutno ništa više čuo, ni vidio, pa ovo što slijedi nisam osobno zapamtio nego to drugi pripovjedaju.

Kažu oni koji su bili u svatovima, a ne znam je li istina ili lažu, da sam pao s klupe na pod, da me je potom Kalčić natovario na rame i odnio u našu kuću, bacio me na krevet, okrenuo me na stranu da se ne ugušim i napustio sobu kad je moja mater stigla i počela moliti krunice da se probudim.

Jedino čega se sjećam je sljedeći dan. Ustao sam oko tri sata popodne, mater mi je baš stavljala mokre obloge preko čela i olakšano uzdahnula kad sam otvorio oči i odmah ih zatvorio jer mi je glava pucala, a svjetlo dana nanosilo nesnošljive bolove po cijeloj, ogromnoj lubanji. Prespavao sam još nekoliko sati i došao sasvim sebi tjedan dana nakon Ljubičinih svatova.

Ljubica i Ivan u međuvremenu su postali višestruki baka i djed, njihove kćeri su se poudale i rodile djecu, sin Tomislav i njegova mlada su isto postali roditelji, a Mijo – zadnji u redu –već je dospio do uzrasta u kojem ga manje zanimaju trice i petice, a više osmijesi i pletenice mandoseljskih curica.

Vrijeme prolazi, no neke stvari ostaju u nama, poput sjećanja na priče s Bajine čatrnje i slatkasti okus Gabrušine tikvenjače u ustima.

Tekst: Blago Vukadin 

Foto: Katharina Vukadin