FRA3 I NOGOMET

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Svatko je pozvan dati najbolje od sebe – za drugoga. Nogometnim rječnikom – ,,dodati loptu na drugu!”

Piše: fra Ante Radoš/ fra3.net

        U nogometu, baš kao i u svim ekipnim sportovima, nikada pojedinac nije u prvom planu, u smislu da samo o njemu ovisi ekipa. Ekipa ovisi o svakom igraču i o zajedništvu – ako toga nema, nema ni ekipe. Svaki igrač je odgovoran i pozvan izgrađivati to zajedništvo. Ako želim da moja ekipa igra bolje, trebam dati najbolje od sebe, jer sam dio ekipe. Dajući najbolje od sebe, umah i moja ekipa igra bolje. Igrati i osjetiti iskreno zajedništvo možemo samo ako nesebično dodajemo loptu, jer i mi smo je od nekoga primili. Ono što je ključno jest to da se istinska pobjeda ne sastoji u tome da moja ekipa bude rezultatski bolja od druge. Pobjeda, ili bolje reći radost i slavlje, sastoje se u tome da možemo jedni drugima pružiti ruku nakon utakmice, doživjeti istinski susret i čovjeka pored sebe.
        Podijelit ću s vama jednu priču…istinitu. Prije par mjeseci došao sam u rodni kraj, bilo je božićno vrijeme pa sam bio na odmoru od studijskih obaveza. U samostanu sam susreo Marija, salezijanskog bogoslova koji je na studiju u Rimu i koji je također bio na odmoru. Proveli smo neko vrijeme u zajedništvu s ostalom braćom i nakon toga se razišli. U predvečerje sam dobio poziv od jednog prijatelja da zaigram nogomet, na jednom turniru. Rado sam prihvatio i, došavši na teren tik pred utakmicu, shvatio sam da moja ekipa igra protiv Marijeve ekipe, koji je isto tako prihvatio poziv od jednog svog prijatelja. Nakon završetka utakmice susreo sam se još nakratko s Marijem koji je žurio na bus za Rim. Bilo bi očekivano da će, nakon onog jutrošnjeg, sljedeći susret Marija i mene, dvojice redovnika, ponovno biti u samostanu, a ne na nogometnom terenu, i još k tomu u suparničkim ekipama. Ljudima je lijepo bilo vidjeti i susresti redovnike na nogometnom terenu, a i meni još ljepše  – zaigrati nogomet s njima.
        Nogomet nas izdvaja iz uobičajenog i odvodi nas u neku drugu sferu. Dok igramo, gubimo osjećaj za vrijeme, stvaramo odnose i doživljavamo zajedništvo koje je samo slika onog zajedništva koje vlada u Presvetom Trojstvu, i u koje ćemo, s punom nadom, jednom biti uvučeni. U životu moramo učiti igrati i trčati s nadom, radosno.
        Svatko je na svojoj poziciji (u svome zanimanju) pozvan graditi odnose u Ljubavi, kako bi ovdje na zemlji mogao okusiti djelić vječnosti. Budimo svi dio iste ekipe – ekipe Ljubavi. Za nju pravo nastupa imamo svi mi, jer smo stvoreni biti dio te ekipe.
        Nek nam evanđelje bude nogometna lopta, iziđimo na teren i zaigrajmo…