Rodio se u Tomislavgradu (Duvnu) 18. listopada 1658. godine, od oca Mate i majke Magdalene, a na krštenju je dobio ime Luka. Do 1687. godine o njemu se ne zna gotovo ništa. Iz njegove korespondencije doznajemo da je bio iznimno dobar propovjednik i da je osim hrvatskog znao latinski, talijanski i turski jezik. Fra Gašpar Vinjalić za njega veli da ga je osobno poznavao, da je bio stasit i zgodan čovjek, ugodan, vrlo rječit i okretan. Godine 1703. i 1704. dopisuje se s providurom Marinom Zanom i izvještava ga o prilikama i neprilikama u Dalmaciji i u Bosni i Hercegovini, a 1705. godine generalni providur u Dalmaciji Sebastijan Mocenigo uzeo ga je sebi za kapelana i ispovjednika. Godine 1709. prati kao kapelan providura Vicenca Vendramina na putu po Istoku. Visoko ga je cijenio i s njim prijateljevao providur Alvis Mocenigo i to prijateljstvo potvrdio pomažući kod izgradnje nove crkve i samostana. Cijenili su ga i pomagali splitski nadbiskupi Cosmi, Cupilli i Loghi.
Taj velikan našeg narode i naše Crkve, bježeći pred Turcima, 1687. godine, skupa sa svojim fratrima i hrvatskim pukom iz Rame, Prozora, Bugojna, Livna, Duvna, dolazi u Sinj. U novoj postojbini nema ni kuće ni kućišta. Kratko vrijeme sklanja se s fratrima u trošnu zgradu benediktinske opatije na Sustipanu u Splitu. Briga za povjereno stado vraća ga u Sinj. Ruševnu džamiju pretvara u crkvicu sv. Franje i uz nju podiže malu kolibu za stanovanje.
Dana 1. listopada 1698. bosanski paša Daltaban provali u Cetinski kraj i opustoši ga. Fra Pavao se s fratrima zatvori u kulu bega Sultanovića u Čitluku i pruži otpor. Upali im se barut i kula planu, te nije bilo druge nego iskočiti iz plamena i predati se. Turci odmah sasijeku sedmoricu fratara, a Vučkovića stave u okove i odvedu u zarobljeništvo. Daltaban ga uzme sebi za pisara i povede u daleki Bagdad. Godine 1703. Daltaban je imenovan velikim vezirom. U Carigradu fra Pavao upoznaje venecijanskog konzula i kad je nastala pobuna u kojoj je Daltaban udavljen, fra Pavao pobjegne na venecijanskoj galiji i sretno stiže u Veneciju. Hodočasti u Rim, prikaže se papi, Kongregaciji za širenje vjere, komesaru Reda, dobiva naslov eksprovincijala i 1703. godine vraća se u Sinj i nastavlja ondje gdje je stao. Zida novu crkvu pod Kamičkom za koju je prije uzništva napravio nacrte i prikupio materijal.
Na Prologu 23. srpnja 1715. godine tri puta puče mali top, prangija. Bijaše to znak naše straže da je turska vojska krenula iz Livna. Strah obuze puk u Cetini. Od fratara neki pođoše u Split, a fra Pavao s još šestoricom, uzme sliku Majke od Milosti, spremi je u sanduk i s njom se skloniše u Tvrđavu, u kojoj se nalazila kršćanska posada od 700 branitelja. Za vrijeme opsade stavlja je na oltar svete Barbare u crkvici svetog Mihovila, moli i hrabri do konačne slavne pobjede.
Fra Pavao Vučković je najsvjetliji lik u drugoj polovici 17. stoljeća i prvoj polovici 18. stoljeća u Cetinskome kraju, u Dalmaciji i šire. Ide u red onih hrvatskih franjevaca koji su se u miru zalagali za nacionalno, vjersko i moralno dobro svoga naroda, a u ratu ga predvodili pod lozinkom: za Krst časni i slobodu zlatnu. Život ga nije mazio, a nakon burnog života, stare dane mirno je proživio u sinjskom samostanu, gdje 7. siječnja 1735. godine umire. Pokopan je u kripti crkve Majke od Milosti, Čudotvorne Gospe Sinjske, koju je sazidao.
FALA TEBI FRATRE VUČKOVIĆU
Nosio si križ u ruci i krunicu oko pasa.
Vodio si stado svoje od Turaka tražeć spasa.
Moralo se poć iz Rame, ostaviti kuće, polja…
Ponio si sliku Gospe, da se vrši Božja volja.
Fra Pavle Vučkoviću!
Sve si ljudsko zna i živit, mučeniče, dični rode,
A Bogu si zna se divit i kad osta bez slobode!
S dušmanom si divanio u korist i čast svoga puka!
Ali bljesnu sablja turska, zadesi nas jad i muka!
Fra Pavle Vučkoviću!
Molitvan si zazva Nebo, da pokaže snagu Krista:
Posrid boja, iznad Grada, Gospa Sinjska da zablista.
I Turčinu nadmoćnomu da mu slomi strašnu silu,
A junacim’ našim dade, da proslave Gospu milu!
Fra Pavle Vučkoviću!
Fala Tebi, Fratre Sinjski, miljeniče svoga puka,
Da nam život bude bolji, Tvoj je bio prepun muka.
Uspomena na Te, fratre, uzorom će uvijek biti,
Uz Tebe i našu Gospu, dobro mora pobijediti!
Fra Pavle Vučkoviću!
(Bruno Vučković)
Fra Mirko Marić
Izvor: www.ferata.hr
