Udruga za informiranje i kulturu Manda u suradnji s Društvom hrvatskih književnika Herceg-Bosne, KIC-om Tomislavgrad i portalom www.mandino-selo.com predstavlja ciklus priča Duvnjaci za Petra Miloša, pričā kojima su autori Duvnjaci (njih šesnaest), a koje su pristigle na natječaj za kratku priču Petar Miloš. Podsjećamo, u lipnju ove godine, u organizaciji DHK HB i KIC-a Tomislavgrad raspisan je natječaj za književnu nagradu Petar Miloš za kratku priču. Priče duvanjskih autora pristigle na natječaj, uz njihov pristanak, objavljujemo u ovom ciklusu svakoga četvrtka.
Danas objavljujemo nagrađenu priču Ivane Ćurić (priča Nevista je dobila treću nagradu na natječaju). Slijedeći četvrtak donosimo zapis mlade i talentirane pjesnikinje iz Brišnika koja kaže da „…papir trpi sve, a opet se svemu nada“.
Nevista
Jutros smo moj prvorođeni, duša materina, i ja išli u grad. On je tribo nešto obavit, a i ja sam imala nekog posla pa smo odlučili otić zajedno i popit kavu kad sve zgotovimo.
Gledam ga, momak stat pa gledat. Nije što je moj ali sve je prid njim: visok je, kršan, lip, pametan, ma sve! I zna za šalu, tu je vamo na moje. On je svoje poslove na brzinu obavio pa je strpljivo čeko mene. Žurim ja sritnica, ne bi da me vele čeka, a navikla samić mu s ćaćom, Bog ga pomogonaprišita, pa sam mu uvik nešto kriva. Milo meni jutros kako mi je sin strpljiv pa mu zato odma odam priznanje:
-Ti si cili na me, nemaš ništa ćaćino!
Drago njemu pa se smije, a jaodma i dodam:
-Blago ti se curi koju zapadneš! Ta je napravo Gospu pozdravila!
Kako ja to reče nako se on malo uozbilji.
-Oćeš li je upoznat? -iznenadi me pitanjem.
-Kako misliš? -poskočim. Nisam ni znala da ima curu, kokad mi ništa ne govori! Pitam ja uvik ima li kakva, znam danaki momakmore imat koju god oće, a on ili šuti ili okrene na šprdnju. Doduše, znam da nije lipo ni kad momak sve govori materi, ma opet takve stvari volim znat!
-Majko, vrime je da upoznaš nevistu! -svečano će ti on meni čim je parkiro auto prid nekim kafićem.
-Ma što mi nisi reko kad smo krenuli, lipše bi se obukla -naljutim se ja ,a on se odmanatrže smijat pa opet vidim da se šali.
Sidnemo tada na terasu punu mlađarije. Svit lip, veseo, smije se i razgovara. Ode se on odma pitat, sad s ovim, sad s onim, kokad ga svi znaju. Ljubi ga majka i društven je na mene!Gledam ja mirkaju ga cure, a opet di neće, naki momak! Kad odjednom vidim, side on kod nekih cura. Pričaju, smiju se i gledaju prema meni. Lipe cure, nema govora, njih tri. Jedna od njih, ona najlipša, manu mi rukom. Manem i ja njoj. Lipa brteko jabuka! Lipa kosa, lipi zubi ista Diva Grabovčeva. Lipše cure u životu nisam vidila!
Osjetim ja, ko će opet ko srce materino, da je to ta. I odma vidim da ćemo se lipo slagat! Ja ću nju gledat ko rođenu ćer, a ona će mene poštovat ko svoju mater. Od takvih me misli odma neka milina spopade. Kršna je i ona druga do nje,ne triba svoju dušu gubit, malo i liče pa računam da bi joj to mogla bit sestra. Fine cure, nema govora, vidi se odma da su obe umiljate i pristojne. S njima još jedna grdna, Bože mi prosti, povećeg nosa i neke drečavo crvene, kratke kose. Mora da je s vana, naše domaće cure nisu nake. More bit da im je kakva rodica ili prijateljica došla iz tuđine sad priko lita. Nokti joj drečavi, ko kandže, a ja ti to nikako ne podnosim. Znam da je taka moda, samo eto, meni se to gadi.
Nije puno prošlo, on ti nji lipo pozdravi i vrati se meni za stol.
-Eno ti neviste. Reko sam joj da vas neću upoznat jer se nisi lipo spremila – odma će ti on meni, nakopodozbiljno pa sritnica ne znam više šali li se ili je ozbiljan! Taki mu je i ćaća, uvik mu neke gluposti na pameti. Ljutnem se, a kako i ne bi, a onda pogledam u nevistu. Lipa brte, veda tako. Gleda i ona u me pa mi se smješka.
-Što je ne zovneš da dođe -ja ću ti njemu. Računam možda i neće, kad ti on ni pet ni šest, mane joj rukom i ona se ustade.
Vrućina me spopadne, nije malastvar upoznat nevistu po prvi put! Prvi dojam puno znači! Dobro se sićam onog prvog puta kad sam ja upoznala svoju svekrvu, iako bi, ruku na srce, rađe da se toga ne sićam.
Digoše se tada sve tri, one dvi lipe odoše, a crvonokosa dođe k nami.Zamantalo mi se.
– Kud će naša? -tido zagalamit ali ne stigo ništa izustit.
-Ja sam Tea -reče i nekako mi mlitavo pruži ruku. Svit se oko mene okreno. Gledam u nju pa u njeg, a vidim i kako se oni gledaju. Nije šala, vole se. Muko živa, kadtad nisam crkla, nikad ni neću!
Došlo mi da popijem vodu sa šećerom, rakiju, otrov, ma šta bilo! Nema vajde. Smirim se, šta ću. Gledam ji kako razgovaraju ali ništa ne čujem, pišći mi u ušima. Ona se glasno crleka pa mi je i neugodno. Sve se okrićem u goloj vodi od muke. Vidim, ona me ne šljivi ni dva posto, samo u nj gleda. A di neće, naki momak! Samo, šta li je on u njoj vidio, da mi je znat?!
Ništa on moje nema, ništa. Evo još sebi nisam došla od muke, a ne smim ništa reć jer ne bi rada da se on na me naljuti. Ko zna, more bit da i oću crknut od muke, ne bi me ništa čudilo.
Ivana Ćurić