Udruga za informiranje i kulturu Manda u suradnji s Društvom hrvatskih književnika Herceg-Bosne, KIC-om Tomislavgrad i portalom www.mandino-selo.com predstavlja ciklus priča Duvnjaci za Petra Miloša, pričā kojima su autori Duvnjaci (njih šesnaest), a koje su pristigle na natječaj za kratku priču Petar Miloš. Podsjećamo, u lipnju ove godine, u organizaciji DHK HB i KIC-a Tomislavgrad raspisan je natječaj za književnu nagradu Petar Miloš za kratku priču. Priče duvanjskih autora pristigle na natječaj, uz njihov pristanak, objavljujemo u ovom ciklusu svakoga četvrtka.
Nakon priče Blage Vukadina Centar Mandina Sela objavljujemo priču Janje Zorić, a sljedećega četvrtka donosimo priču bivšega hrvatskog branitelja iz Letke, danas gastarbeitera.
Ivanov jablan
Strašna bura savijala mu je grane… lomila ga, a on se nije opirao. Želio je da mu deblo popusti i da zauvijek zaspe…
Bilo je ljeto. Dva nestašna dječaka igrala su se na livadi ispred obiteljske kuće. U ruci su držali jablanove šibe, njima se mačevali i mlatili po suhoj ispucaloj zemlji, a onda su čuli ljutit majčin glas: – Ma što to radite? Izbit ćete oči jedan drugome! Dolazite odmah!
Dječaci su nerado prekinuli igru i krenuli kući. Ivan je naglo stao, zabio u suhu zemlju svoju šibu i samouvjereno rekao: – Ova šiba izrast će u visoki jablan koji će biti ponos cijelog sela! – Ne raste jablan gdje nema vode, ali ti ionako imaš jedinicu iz prirode. – kroz smijeh poviče mlađi brat i potrča kući.
Ivan je svakodnevno donosio vodu u kantici, zalijevao grančicu i šaputao joj… I stigla je jesen. Vode je bilo i previše. Zima je donijela snijeg kojeg je Ivan brižljivo skidao s grančice da je ne slomi.
Došlo je proljeće. Ivanova obitelj u čudu je gledala male pupove na grančici. Ivan se smješkao. Vrapčić se svakodnevno njihao na grančici praveći joj društvo. I tako je izrastao jablan u stasitog momka, kao što je bio i Ivan. Zvali su ga Ivanovim jablanom.
Pod jablanom je Ivan sanjao o prvom poljupcu, potom poljubio svoju Katu, maštao, pričao jablanu o njihovoj ljubavi, učio ljeti u njegovom hladu za ispite… Napravio kućicu vrapcu i stavio je na jablan… Voljeli su se… Ivan i jablan…
A onda, jednog vrućeg ljetnog dana Ivan je s koferom u ruci stao ispred jablana. Napravio je selfie, potapšao ga po ispucaloj kori i s uzdahom rekao: – Zbogom prijatelju! Čuvaj mi Katu! Odlazim na zapad… Trbuhom za kruhom… Vidimo se za Božić!
Radovao se jablan dolasku zime iako je nije volio, nadao se i čekao…
Ispratio je mnoge na vječni počinak, a Ivan nije dolazio. Umorio se. Nije mogao dokučiti kako se prijatelji mogu zaboraviti.
Kvrrcc… Zbogom Ivane, ja tebe nisam zaboravio! Prijatelji se ne zaboravljaju….
– Bože dragi, ja strašna li vitra, pogledajte… slomio je i Ivanov jablan! – krsteći se prozbori usidjelica Kata. Niz lice joj kliznuše suze. Ponovo se prekrsti i odmaknu od prozora.
– Tata, je li tvoje ime Ivan ili Giovanni? – upita djevojčica Katarina.
– Ah, kćeri moja… ime nije važno… važno je što nosiš ovdje… u svom srcu!
Janja Zorić