DUVNJACI ZA PETRA MILOŠA

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Udruga za informiranje i kulturu Manda u suradnji s Društvom hrvatskih književnika Herceg-Bosne, KIC-om Tomislavgrad i portalom www.mandino-selo.com predstavlja ciklus priča Duvnjaci za Petra Miloša, pričā kojima su autori Duvnjaci (njih šesnaest), a koje su pristigle na natječaj za kratku priču Petar Miloš. Podsjećamo, u lipnju ove godine, u organizaciji DHK HB i KIC-a Tomislavgrad raspisan je natječaj za književnu nagradu Petar Miloš za kratku priču. Priče duvanjskih autora pristigle na natječaj, uz njihov pristanak, objavljujemo u ovom ciklusu svakoga četvrtka.

Danas objavljujemo nagrađenu Marije Magdalene Čuić iz Brišnika, s slijedeći četvrtak donosimo priču jednoga našega spisatelja iz Grada.

Petrova nedočekana priča

Iako je već skoro sve o životu i životarenju na papir duboko, u povijest tragom, perom ili riječju naš pokojni Petar ispripovijedao ili ostavio. Jedna priča njemu nedočekana, nama nenapisana sigurno u Duvnu osta. Želim suptilno reći ništa nije komplicirano, a tako savršeno u Božjoj bašti doli čovik. Jedna čista, neiscrpna, ljudska duša, koja kad malo bolje razmislim i nije tako čista pa joj osta samo ovaj epitet ljudska.

Moje cipele toliko puta nisu bile udobne, teško i turobno su toliko koraka napravile, ali ih nisam ostavljala niti izuvala samo sam još jače gazila. U modrenom vokabularu mojih vršnjaka puno stresa izaziva ovaj modernizam.

Uostalom, želim reći dragi Petre, mili rodijače, slaviš ti Gori jer nisi dočekao ovo doli. 2020, 12.3. promjena naglavačke. Sve što smo živili u jednom trenu prestalo je biti sve.

I onda smo svi postavljali pitanja: tko sam ja i što krije hram moga tijela, škrinja moga uma osuđena na samoću? Tko je moj alter ego, tko se još suočava sa mojim strahovima? Tko toliko taj svijet okreće, suobličava i zaustavlja. To je bila godina kada sam upoznala osobe koje gotovo znam koliko i sebe. Godina koja je mnoge razdvajala, a nas zbližavala. Sve dok nisam stala u mjesecima nekih zabrana, ni ne znajući u tom trenu da zabrane samo postavimo sebi unutar glava, a ne jedni drugima. Pitala sam se gledajući u jednu točku na vrhu Vrana di će otići ovaj svit onoga trena dok moja duša sama i bez sebe bude glavinjati imaginarno po smetlištima onih bitnih ljudskih duša sa početka. Rasplitala i opet u klupko motala po međuprostorima vremena ljudskih umova samo da shvatim da je moj osobni poraz onog trena kada se predam svijetu.

Tu sam odlučila: “Dobro, godino budi tužna, obilježi svijet i mene. Ali ja ti neću dopustit da moja ruka ili glava budu korijen neke breze, ukras ili zelena trava”. Točno tog trenutka veliki odgovori sami su sebe otkrivali i shvatih da zbog toga poslije par sitnih smrti i novih krupnih rađenja u bolesnoj fazi sve što smo do tad udisali značilo je živjeti.

Praznih hodova nema, sve se svelo na preživjeti, a malo što na živjeti. Zapeli smo u oklopima ranijih življenja neke ideologije ne shvaćajući sve ono što nas iz daleka sablažnjava. Za vlastitu egzistenciju, opstanak individue, svatko ponaosob borio se dugo, često iscrpno.

Ali, znaš Petre, sve je u Duvnu nekako na svoju ruku, pa i to razdoblje koje nas je zadesilo. Jer nadobudan nam ovaj život, pun sebe, a opet toliko prazan. Koliko nas je taj svijet samo osuđivao na samoću, a mi se odupirali. Upoznavali se, družili van pravila, propisa i velikih snova. Bez mladenačkih zabava u društveno nazvano “bitnim” mjestima. Imali smo hotele sa tisuće zvijezda, samo zato jer smo bivali pod nebom, bez gužve, životnih obveza i glupih ljudskih izgovora. Dani su nam se svodili na ljubav, a godina na prijateljstva samo zato što smo onom jačem modernom svijetu hrabro rekli ne. Sada kad gledam sigurno nismo bili najpametniji tako, ali smo bili najsritniji. Pa na kraju dana, godine i života jedino i bitno i jest biti sritan. Sve ostalo u životu postaje relativno i vrlo upitno.

Zato dragi rodijače i poslije nekih smrti čovik se života naživi, zraka duvanjskog nauživa. Poslije neki rođenja sve se promijeni. Priča nekako i je tebi, da ti kažem da i ova zadnja, jako bitna postaje ispričana, tebi bez tebe, nama za tebe. Naučio si nas da je srića oko nas iako smo uglavnom slijepci zdravih očiju, ili nezahvalni uglancani ljudi današnjice. Kako god, svede se na isto.

Jer mi smo ti koji ćemo mijenjati svijet, za trenutak pomjerati Vran i Čvrsnicu. Da i poslije nas, kao i tebe u kvačicama slova ostane sve dobro što prebiva i biva u nama. Da se dobro čuva, a ne gubi u kovitlacima magle.

Marija Magdalena Čuić