Danas Tokići na duvanjskom području žive u Kongori i Tomislavgradu (8 obitelji, 24 člana).
Starinom su iz Rakitna, iako je baš u tom mjestu V. Palavestra zabilježio i drukčiju predaju. “Prema predanju nekada su Tokići živjeli u Čitluku, u Brotnju. Bio je otac s pet sinova i kad se najmlađi sin ženio, beg zatraži da prvu noć provede s nevjestom. To naj mlađem bude krivo, pa ubije bega i ženu, tako da su morali bježati. Ipak, jedan je sin ostao s ocem u Čitluku, drugi je iselio na Kupres, treći u Rakitno, četvrti u Rastovaču pokraj Posušja, a peti u Kongoru kod Duvna.
Prvi pisani spomen o Tokićima je u Imotskoj krajini, u Biorinama, gdje su, smatra V. Vrčić, doselili iz Rakitna. Jedan od doseljenika Šimun Tokić dobio je od mletačkih vlasti za svoju 15-članu obitelj 22 kanapa zemlje. Već 1754. godine u Stanju duša župe Ugljane, kojoj su tada pripadale i Biorine, ubilježene su dvije Tokića obitelji: već spomenuti Šimun sa 6 i Petar s 13 članova obitelji 2.
Čini se da su u sklopu velikih preseljavanja s turskih na mletačke teritorije Tokići otišli i mnogo dalje od Imotske krajine, jer su zabilježeni u crkvenim maticama na zadarskom području: u Diklu (1658), Kožinu (1667), a kasnije u Korlatu, Polači, Vrani i Škabrnji.
Međutim, posve je neupitna rakitska zavičajnost roda Tokića, što potvrđuju oba biskupska popisa bosanskohercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću. Tako je l741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević zabilježio u Rakitnu 23-članu obitelj Križana Tokića (Cryxantius Tochich) i 20-člano domaćinstvo Mije Tokića. Ostalo je također zapisano da je tada (5. studenog 1741. godine) krizmano četvero mladih Tokića: Lovro (kum Toma Ivanković), Ruža (kuma Vida Đereković) Ana (kuma Margarita Pipunić) i Mate (kum Mijo Dumančić).
Biskup je Dragićević tada zabilježio i 5-članu obitelj Joze Tokića, koja prebiva u Čaprazlijama pokraj Livna.
Biskup je fra Marijan Bogdanović 1768. godine u svoj popis uvrstio tri Tokića obitelji u Rakitnu: Jurinu s 30, Andrijinu s 11 i Matinu s 10 članova.
Godine 1768. Tokići su se već stabilizirali i na kupreškoj visoravni: u Zloselima glavar je 40-člane obitelji Frano Tokić, a njegov prezimenjak Toma brine se o 16 ukućana. Ista se tvrdnja odnosi i na livanjskoglamočko područje: u Čaprazlijama žive obitelji Frane i Šimuna Tokića sa 6 odnosno 4 duše; u Provu 9-člana obitelj Andrije Tokića; u Gornjem Glamočkom Polju vjerojatno tek pristigli Duje Tokić s još jednim članom obitelji, vjerojatno suprugom.
O nazočnosti Tokića neposredno nakon 1768. godine svjedoči i jedna zabilješka iz Ljetopisa Franjevačkog samostana u Kreševu, u kojoj se kaže da je 6. kolovoza 1771. iz Fojničkog samostana, gdje je započeo novicijat i po potrebi službe boravio oko 6 godina, u kreševski samostan došao fra Bernardin Tokić, rodom iz Rakitna (“a Rakitno”)” Tokići se 1768. godine javljaju u okolici Tavnika, zatim na derventsko- plehanskom području, te u Skrobučanima u Rami, gdje su doselili prije 1878. godine.
Dakle, iz svega je razvidno da su kongorski Tokići podrijetlom iz Rakitna, odakle su doselili iza 1768. godine, a najkasnije 1837. godine, ali su najprije bili nastanjeni u Lipi. Naime, te je godine u maticama umrlih stare župe Seonice upisana smrt tri osobe s prezimenom Tokić: 20. Lipnja 1837. godine u Lipi je umro 68-godišnji Luka Tokić; 26. lipnja 1837. godine u Lipi je ovozemaljski život završio 62-godišnji Toma Tokić.
Sljedećeg Tokića po imenu Marko smrt je zatekla u novom njihovu prebivalištu, u Kongori 27. srpnja 1852. godine, a živio je 49 godina.
Da Tokići postaju stanovnici Kongore potvrđuju njihovi prvi upisi u maticama krštenih stare župe Seonice: Marko sin Ante Tokića iz Kongore i majke Kate rođene Kutleša rođen je u Kongori 20. prosinca 1858. godine, a kršten je deset dana kasnije; 25. lipnja 1861. godine rođena je Iva kći Petra Tokića iz Kongore i majke Kate rođene također Tokić.