Danas na duvanjskom području Madunići žive na Kolu (18 obitelji, 84 člana) i Tomislavgradu (6, 27).
Prezimenski oblik Madonić, utvrdio je P. Šimunović, potvrđen je od 14. stoljeća (Georgius Madonich) i kasnije u 16. i 17. stoljeću u Šibeniku, ali ga danas više nema na tom području. Oblik Madonić potvrđen je i u Cisti Provo 1725. godine, zanimljivo na čovjeku istog imena i prezimena kao u prethodnom slučaju – Georgius Madonich.
U osnovi ovog prezimena je imenica madona/maduna, koja “znači 1. “Gospinu sliku”, 2. “svećenikovu majku”, 3. “žensko ime”, 4. “sliku na kovanu novčiću”. Izvodi se iz lat. domina “gospođa”, u čakavskom “gospoja”, koji je lik stezanjima dao gospa (Gospa, Madona) … Svećenikovoj majci govorilo se mea domina (mea donna) (= moja gospa), pa je stezanjem dobiven lik madona, kao u francuskom madame … U Cisti Provo … sjetit će se stariji izraza madunati – igrati kovanim novčićima na kojima se aversna strana zove maduna (lik gospe), a druga, reversna marko (=marka “znak, grb zemlje”). Maduna je prežitak iste imenice koju prepoznajemo u prezimenu Madunić.
Madunića nema u biskupskim popisima bosanskohercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću, što znači da su živjeli izvan Bosne i Hercegovine, u Dalmaciji. Prema obiteljskoj predaji starinom su iz Blata na Cetini, u Omiškoj zagori, odakle doseljavaju u Cistu Provu, u zapadni dio Imotske krajine. To se doseljavanje odvijalo preko Zadvarja. Naime, prema Zemljišniku iz 1725. godine Jure Madonić (Madunić) za svoju 40- članu obitelj dobiva kuću u Prhovu (danas Cista Provo) i 76 kanapa zemljišta, a prema njegovoj izjavi, još posjeduje 4 kanapa zemlje u Zadvarju kao svoj stari posjed.
Madunići između 1770. i 1790. godine doseljavaju i u Sočanicu, na derventsko-plehanskom području.
Dakle, predak današnjih duvanjskih Madunića je spominjani Jure, a dio njegovih potomaka doseljava na Kolo, u svakom slučaju iza 1768. godine.
Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.