Danas na duvanjskom području Gabrići žive u Lipi i Tomislavgradu (3 obitelji, 8 članova).
Prezime u osnovi ima vlastito ime Gabro, nastalo od židovskog imena Gabriel, što znači Božji čovjek.
U biskupskim popisima bosanskohercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću Gabrići su stari srednjobosanski rod koji se odlikuje i zavidnom brojnošću. U vrijeme Dragićevićevog popisa 1741/42. godine drže se planine Vlašić i s travničke i s jajačke i sa žepačke strane: u Jezeru (župa Jajce) jedna l8-člana obitelj; u Dobretićima (istoimena župa) 5 obitelji s 29 osoba; u Bučićima (župa Lašva – Travnik) 3 obitelji s 24 člana; u Čojluku (župa Lašva) jedna 28-člana obitelj; u Putačevu-Guvni (župa Lašva) jedna 8-člana obitelj; u Bešlji (župa Komušina-Žepče) 2 obitelji s 20 osoba. Dakle, tada na vlašićkom području živi 13 Gabrića obitelji s 127 članova.
Spominjući fra Ivana Gabrića, koji je župnikovao u Dobretićima od 1741-54. godine fra Miroslav Džaja kaže: “Ovog ujaka spominjem samo zato da napišem da sam u povijesti naše Provincije (Franjevačka provincija Bosna Srebrena – op.A.I.) našao 13 ujaka ovog prezimena, a svi imaju neki korijen u Bosni.”
Dakle, u oba biskupska popisa u 18. stoljeću Gabrića nema na duvanjskom i njemu susjednim područjima (Livno, Kupres, Rama, Imotska krajina, zapadna Hercegovina), a jedino ih ima u Cetinskoj krajini, u Ugljanima, gdje su doseljeni iz Bosne. Ali, odakle iz Bosne? Čak se neki Gabrići u prvom kvartalu 18. stoljeća vraćaju iz Ugljana u Bosnu.’ Ali, gdje se to u Bosnu vraćaju Gabrići? Vjerojatno na staništa na obroncima planine Vlašić.
Krajem 18. stoljeća nazočni su u Cetinskoj krajini, primjerice s prezimenom Ugljanac-Gabrić u Obrovcu pokraj Sinja ili pak u Zelovu, gdje je 1790. godine zabilježeno da su braća Gabrići Jozo i Grgo dužni sinjskom trgovcu Ivanu Radonjiću 290 lira, a dug su vratili petogodišnjim ustupanjem vjerovniku na obradu njihovih dviju njiva.
Gabrića na području zapadne Hercegovine nema u biskupskim popisima u 18. stoljeću. Tu se javljaju početkom 19. stoljeća, a nastali su, istražio je Nikola Mandić, od starog roda Budmilića iz Kruševa pokraj Mostara. Duvnu su najbliži Gabrići oni iz Zabrišća pokraj Livna, za koje M. Petrić tvrdi da su prije 100 godina doselili iz Zastinja, gdje danas Gabrića nema.
Gabrići su na duvanjskom području zabilježeni u maticama umrlih stare župe Seonice: 3. ožujka 1832. godine, kada je u Lipi upisani smrt 75-godišnjeg Martina Gabrića, te 22. siječnja 1839. godine, kada je u Lipi zabilježen kraj ovozemaljskog života 90-godišnjeg Jure Gabrića. Dakle, Jure je Gabrić rođen 1749., a Martin 1757. godine. Oni su doselili u Lipu,jer u vrijeme biskupskih popisa tu ih nema, ali odakle su stigli? Postoji više mogućnosti: iz Cetinske krajine, s vlašićkog područja, iz Kruševa pokraj Mostara ili čak iz livanjskog Zastinja.
Nema dovoljno elemenata da se opredijelimo za neku od mogućnosti, iako je najviše indicija da je podrijetlo duvanjskih Gabrića s hercegovačkim predznakom.
Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.