Danas na duvanjskom području Ćubele žive u Tomislavgradu (1 obitelj, 3 člana).
S jezičnog stanovišta u osnovi tog prezimena vjerojatno je riječ ćuba, što znači: 1. čuperak od perja na glavi nekih ptica; kukuma; 2. dio kose nadignut ili začešljan da se izrazito izdiže. Prema tome Ćubela je čovjek s kosom začešljanom u obliku ćube.
Stoga to prezime glasi Ćubelić a ne kako se neki (primjerice u Podkraju i u Vidošima pokraj Livna) pišu Čubelići i Čubele. “Najstariji zapis prezimena Ćubelić nalazimo u župnikovu izvještaju (župnik župe Dobranje u Imotskoj krajini) o stanju duša iz godine 1725. Tada se je pisalo bosančicom, gdje se Ć i Č dobro razlikuju. Tu je pisano Ć-dakle, Ćubelić.
Iako se i fra V. Vrčić i N. Mandić slažu da je starina Ću bela u Grabovoj Dragi pokraj Širokog Briga, upozoravamo na činjenicu da su istodobno s 11-članom obitelji Mate Ćubelića (Matthaeus Chiubelich) u Grabovoj Dragi, zabilježene u popisu biskupa fra Pave Dragićevića
1741/42. godine i 3 obitelji u buškoblatskom i livanjskom području: u Grabovici 8-člana obitelj Ivana Ćubelića; zatim u Zastinju pokraj Livna 8- člana obitelj Mate Ćubelića; u dva spojena livanjska sela Žabljak-Guberu l0-člano domaćinstvo Ante Ćubelića.
Bez obzira što će trebati i dalje istraživati o starini roda Ćubelića, činjenica je da je najstariji pisani spomen o ovome rodu onaj iz 1725. godine, kada su.u Dobranju u Imotskoj krajini mletačke vlasti doseljenoj obitelji bivšeg serdara Jure Ćubelića (33 člana) dodijelile 26 kanapa zemljišta. Dvije je godine kasnije obavljen popis stanovnika Dobranja, iz kojeg saznajemo da je Jure Ćubelić imao 73 godine, što znači da je rođen 1654. godine i do sada je najstariji poimenično poznati pripadnik toga roda.
Od Grgura Ćubelića pokojnog Abrama u Biorinama, u Imotskoj krajini, nastali su današnji Abramovići; od Marka Ćubelića rečenog Samardžić nastali su današnji biorinski Samardžići; od Grgura Ćubelića rečenog Karadžić nastale su današnje Karadže u Biorinama. U Biskupskom arhivu u Senju je zapisano da je 1796. godine don Vicko Ćubelić iz Dobranja doveo u Gračac u Lici obitelj svoje trojice braće. Od njih su do uoči Domovinskog rata živjele dvije obitelji na ličkom području – u Gračacu i Svetom Roku. Don Vicko je u Gračacu živio i radio do 1812. godine, do bune protiv Francuza. “Jedan predstavnik vlasti tužio je don Vicka biskupu “da je obuzet vrlo lošim duhom, potičući narod na nepokornost francuskom vladaru”, a čini se daje do nepokornosti došlo zbog toga što je francuska vojska zauzela župsku kuću. Od tada se don Vicko više ne spominje … Ako je povjerovati predaji on je bio kažnjen i smaknut.
Što se pak tiče drugog popisa bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1768. godine, biskup je fra Marijan Bogdanović zabilježio u Grabovoj Dragi 14-članu obitelj već spominjanog Mate Ćubelića zatim u Rapovinama pokraj Livna 14-člano domaćinstvo Andrije Ćubelića, te 17- članu obitelj Mije Ćubelića u Bukovoj Gori i u Uzdolu, župa Rama, 7- člano kućanstvo Stanka Ćubelića.
U Cisti Provo Ćubele su svoje prezime skratili u Ćubić, dok su se oni koji su se nastanili u Slivnu kod Imotskog postali Marinići.
Hercegovački pripadnici ovog roda opredijelili su se za prezime Ćubela, a u Dobranju su ostali Ćubelići.
Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.