DOPUNE I ISPRAVCI BLAGINA TEKSTA O ANTI IVIĆU

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Na ovim stranicama već sam pisao o Anti Iviću -Marijanoviću, zvanom tako po imenu Antina oca Marijana.  Ante se dobro sjećam. U našoj kućI živio je nekoliko godina (u dijelu kuće koja je diobom) pripadala Jozi i Peri. Njih dvojica tada su živjeli u obitelji moga strica Boška Vukadina. Dobro se sjećam  dana i trenutka kada je ANTE  IVIĆ – MARIJANOVIĆ  banuo – ušao u Boškovu kuću. Bilo je to u večernjim danima. U Boškovoj kući bilo je sijelo. Ćipa Mandin ušao je prvi u kuću, a iza njega je ušao visok, mršav čovjek u tamno-plavom dugom kaputu. Antu nitko nije poznavao, niti je Ante koga  prepoznao. Ćipa je rekao da je čovjek s njime Ante Ivić koji je došao iz zatvora  u Zenici. Ubrzo je nestalo zatečenosti i zbunjenosti. Svi su ga bili zaboravili. Nastalo je grljenje i tiha radost na svim licima. Nastao je čas prepoznavanja. Kada su se svi ukućani prepoznali i pozdravili s Antom, osjećaji su splasnuli i smirili se. Ubrzo ja Boškova žena pripravila večeru za Antu. Sijelo u Boškovoj kući uskoro se smirilo. Svatko je pošao svojoj kući s mislima i dojmovima o Antinu dolasku. Već sutra  bilo je riješeno Antino trajnije stanovanje i boravište. Kako je Jozin dio kuće bio neuseljen, to je Ante dobio  suho i toplo  utočište. Za dva- tri dana novi Antin stan bio je opran, okrečen i namješten. Dobro se sjećam (pomagao sam  unošenje darovanog namještaja u Antin stan). Sjećam se kako je iz Kažimirove kuće donesena jedna manja peć na drva. Svaka kuća u selu trudila se da u Antin stan donese neku potrebnu stvar, ili dio namještaja.  Ante je ostao koju godinu u tome stanu i živio na slobodi u novom okruženju nas svojih Džankušića i seljana. Tu je Ante doveo i svoju  suprugu Ružu iz Omolja.  Sjećam se kako je Ante, kao izučeni stolar, radio vrata, prozore, krevete, sanduke- „baule* za djevojačko ruho i pohranu mladenkinih  darova – komore. Nakon par godina Ante je počeo gradnju vlastite kuće na svojoj djedovini, i preselio se kod Baje u kuću. Nakon par godina Ante je, sa svojom Ružom,  uselio u svoju vlastitu  kamenu katnicu.

         Evo i odgovora zašto  je  Ante nakon izdržane zatvorske kazne, prvo potražio Boška Vukadina – Džankušića.

– Boškova kuća i Antina kuća od ranije su bile povezane kumstvom i prijateljstvom.  Po izlasku iz zatvora Ante je bio i krizmani kum mojem bratu Frani – Ćani. Svi mi iz kuće mojeg oca Antu smo zvali kum, baš kao što je i on zvao nas.

– Po Antinom uhićenju i robovanjima po partizanskim kazamatima, o cjelokupnoj Antinoj imovini i nekretninama brinula se Boškova i Slavkova obitelj.

– Njih dvojica su kosili Antine livade, orali Antine njive, povremeno obilazili Antu u zatvorima, nosili mu torbe potrepština: novaca, odjeće, hrane, duvana i dr.

– Ante je tijekom rata upoznao Ružu, djevojku iz Omolja s kojom se vjerio i tvrdo su obećali kako će se po završetku rata  vjenčati. Ruža je  vjerno čuvala svoju tajnu i čekala svoga Antu. Boško i Slavko, po povratku iz posjeta, donosili su Antino pismo i poruke za Ružu.

– Moj stric Boško imao je kćer Ružu Koja se udala na Blažuj. Ruža je rodila dvojke i brzo iza poroda umrla je i Ruža i dječica.

– Odmah po povratku iz zatvora Ante je pitao za svoju Ružu. Boško je, misleči da Ante pita za njegovu kćer Ružu, odgovorio kako je Ruža umrla. Ante se silno iznenadio i ražalostio. Vjerovao je da ga njegova Ruža još čeka. I čekala je. Nesporazum je brzo razriješen. Slijedećeg dana  Ante je u pratnji Šćetinoj otišao u Omolje po svoju Ružu.  Vjenčanje je organizirano  brzo. Za petnaestak dana Ante je vjenčao Ružu i doveo ju u svoj dom u Džankušiće

– Sjećam se kako je svaka kuća u selu sudjelovala u pripremi svadbe.

                                                                                                                                                    Ante Vukadin – Ćipa

P.S. Antinom smrću izumro je rod Ivića u Mandinu Selu.