O Džankušićima, o njihovim kućama, pa i ljudima pisao sam više puta na ovom našem portalu. Ne zamjerite mi ako se još jednom vratim na našu rodnu kuću s posebnim osvrtom na onu manju kuću koju sam s ocem i gradio.
Zahvaljujem Ivici Šarcu koji je fotografirao ove dvije kuće i poslao mi. Tom prilikom Ivica me zamolio neka napišem koju riječ o tim kućama, ljudima koji su ih gradili, pa i o onima koji su u njima živjeli. Priznam kako sam, kao i svatko drugi za svoju rodnu kuću, osjećajno jako vezan za ove dvije kuće. U jednoj me mati rodila, a drugu, onu gore pri gredi gradio sam sa pok. Slavkom, našim ocem.
O staroj velikoj kamenoj kući sagrađenoj 1934. godine pisao sam više puta. Ostalo je pojasniti još poneki detalj. Na južnoj strani te kuće /južna lastavica) nije bilo nikakvog otvora. Tek nakon diobe velike obitelji 1956. Slavko je na toj strani kuće ‘probio ‘ vrata, a zazidao ona na istočnoj strani. Nakon petnaestak godina (1970.) na južnoj strani kuće iskopana je čatrnja. Iznad čatrnje ograđen je prostor betonskim zidom i dobivena je neke vrsti ljetna kuhinja. Sve se to sačuvalo do danas.
Opsjeda me već dugo misao kako bi trebalo ukloniti sve što je izgrađeno iznad čatrnje, otući svu vanjsku žbuku na cijeloj kući i vratiti izvornu ljepotu klesanog kamena.
Dobro se sjećam kopanja rupe i gradnje čatrnje. Majstori su bili naš otac, Ivan Rezo, Ćiko, Marko ‘Kažimirov’ i ja. Dobro se sjećam mukotrpnog kopanja kamena i miniranja trvdih stijena. Voda u čatrnju slijevala se samo sa zapadne strane krova kuće. Na ulazu u samu čatrnju napravljen je mali bazenčić napunjen ugljenom i pijeskom. To je bilo radi raskuživanja-pročišćavanja vode. Od tada do danas čatrnja je uvijek puna vode. Voda je služila za piće, kuhanje, pranje, kupanje i druge potrebe. Za vrijeme velikih ljetnih vrućina znalo se u čatrnji ‘ohladiti’ meso ili neko piće. Željene namirnice stavile bi se u sić koji bi se napunio vodom i spustio u čatrnju tik do vodene površine. Naša mati Luca sve do svoje smrti voljela je piti vodu iz čatrnje.
Sve do osamdesetih godina stanovnici sela mučili su muku kako kuću opskrbiti pitkom i zdravom vodom. (Kasnije je svaka kuća dolje ispod sela, uz potok, iskopala bunar. U bunar se potopila pumpa koja je tjerala vodu u svaku kuću. U najnovije vrijeme ispod sela je prošao i općinski vodovod i kućanstva su opskrbljena pitkom vodom.
Poneka kuća u selu imala je svoj bunar (Šumanovići, Kažimirova kuća i još poneka) svi ostali po pitku vodu odlazili su ili na Jurnjevaču ili na Šarčev bunar uz cestu. Za dugih sušnih ljeta sve je to presušilo i po vodu se odlazilo na Jurnjevaču. Bio je to naporan i težak posao. Običaj je bio da samo ženska čeljad odlaze po vodu. Vučiju uprti na leđa, sić u ruke i na Jurnjevaču. Znalo se dogoditi da se po vodu dnevno odlazilo i više puta. Eto razloga za kopanje čatrnje uz našu kuću. I danas sam zadovoljan i ponosan radi te čatrnje, jer sam dugo nagovarao oca da to učinimo. Bio je po prirodi štedljiv i proračunat, te se teško odlučivao na neke nove gradnje koje su iziskivale novce. Mati je bila na mojoj strani i nekako smo ga nagovorili. Bio je kasnije miran i zadovoljan sa svojom čatrnjom.
Na drugoj fotografiji vidi se manja kuća koja je sagrađena 1966. godine. Dobro se sjećam gradnje te manje kuće. Te godine sam bio maturant u duvanjskoj gimnaziji. Naš otac Slavko već je dvije godine radio u Linzu i prištedio nešto novaca. Nas djece bilo je devetoro i trebalo nas je negdje poleći.
Starije sestre već su bile dorasle za udaju i trebalo je osigurati sobe za spavanje, ali i za noćno ašikovanje.
Sjećam se kako smo kopali i ravanali zemlju i kamenje za betoniranje, razmjerali smo dužinu i širinu za buduću kuću pok. Boško, naš stric, nagovarao je našega oca: „. . .pusti bolan još koji metar duže i šire. Kada već gradiš, neka bude više prostora, triba’ će“. Boškovu nagovaranju našega oca na širu i dužu kuću pridružili smo se naša mati i ja. Sve je bilo uzalud, otac se nije dao nagovoriti. I tako je sagrađena ta kuća, koja stoji još i danas. Ima samo dvije prostorije. Jedna veća – sidetija soba, a druga manja služila je kao ostava. U toj manjoj bilo je ognjište, iznad kojeg je bilo otvoreno podkrovlje. Iznad ognjišta godinama se sušilo meso, ne samo naše nego su tu visili i pršuti naših zetova: Pavića iz Livna, Ivana Šumanovića i Blage Šoljića iz Mostara. U prostoru oko ognjišta bile su smještene različite potrepštine za kuhinju: naćve, sanduk za brašno, radni stol za spremanje jela, različiti sićevi, kotlovi, lonci, veće i manje posude.
Kod zidanja i polaganja drvenog poda pomagao sam ocu. Po dolasku iz grada (škole) nakon kratkog učenja i jela žurio sam pomoći ocu u podizanju kuće.
Danas mi se čini kako je ta kuća za kratko vrijeme dovršena i uređena za boravak. U toj maloj kući naša obitelj živjela je sve do devedesetih godina kada je dovršena današnja nova kuća (Franina). U toj maloj kući bile su svadbe naše četiri sestre, Brankova svadbena fešta. Proslavljani su Božići, Uskrsi, Mise na grobljima, dočekivani i ugošćivani mnogi rođaci i prijatelji, obavljene svečanosti pričesti, krizme i raznovrsni seoski život.
U toj maloj kući dugo je bilo i cursko sijelo. Zimi bi se iskupljale Džankušića cure: prele, vezle, plele, momke dočekivale, zaljubljivale se i gangu pivale.
Naše sestre se poudale, nas trojica braće oženili, osnovali svoje obitelji i danas živimo daleko od naše rodne kuće. Od mnogobrojne Slavkove djece danas je u Džankušićima samo naš brat Frano. Neoženjen je i živi u novoj kući.
Stare kuće su zatvorene, pa i zapuštene. Čuvari su uspomena na mirise našega djetinjstva, naših zajedničkih i dugih molitava, naših siromašnih i slatkih jela, naših djetinjih svađa, naših tuga i naših radosti. Stoje te kuće same, ostavljene, napuštene. Stoje i čekaju svoje nekadašnje graditelje i stanare da ih otvore, prozrače, očiste, okreče, oribaju, iznova namjeste i udahnu im novi život. Ne smijemo ih ostaviti i zaboraviti!
Tekst: Ante Vukadin – Ćipa
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.