S jezičnog motrišta u osnovi naziva Vinica je imenica vino, piće koje se dobiva od vinove loze što se uzgaja u vinogradima.
Inače, vinova loza kao višegodišnja penjačica s 11 rodova i oko 600 vrsta iz porodice lozica (Vitaceae ili Amplideae), uzgaja se, drže znanstvenici, sedam ili čak devet tisuća godina prije Krista. Zavičajem vinove loze smatra se područje oko Crnog mora i Kaspijskog jezera, a odatle se s vremenom proširila u tri temeljna prvaca: prema istoku do Indije, prema jugu do Pakistana i Egipta, te prema zapadu južnim dijelovima Rusije do Balkanskog i Pirinejskog poluotoka.
Na današnjim hrvatskim prostorima vinovu su lozu najprije uzgajali Tračani, i to nakon što su je prenijeli iz Male Azije. Grci su sa Sicilije oko 385. godine prije Krista utemeljili svoja naselja na Visu, Korčuli, Hvaru i u Trogiru i gotovo istodobno počeli podizati vinograde. Rimljani su ovu kulturu proširili na cijelom području svoje vlasti, pa je su vinogradi u Srijemu sađeni u vrijeme cara Probusa (276 – 282). Nakon Kolumbova otkrića novih dijelova svijeta (1492) vinova je loza prenesena u Sjevernu i Južnu Ameriku, zatim u Južnu Afriku i Australiju.
Vinova loza i vino, piće od njezina ploda-grožđa, ostavili su brojne tragove u hrvatskoj i bosansko-hercegovačkoj toponomiji: Vinišće (Trogir, Karlovac, Neum, Žepče), Vinište (Konjic, Zavidovići), Vinova (drniško-mućko područje), Vinalić (Vrlika), Vinine (Sinj, Čapljina), Vinjani (Imotski i Posušje), Vina (Vrgorac, Foča), Vinež (Labin), Vinipotok (Zlatar), Vinovići (Banjaluka), Podvinje (Slavonski Brod), Vinograd (Pale), Vinska (Bosanski Brod), Vinogradina (Derventa), Vinogradci (Valpovo), Kneževi Vinogradi (Baranja), Vinagora (Krapina), Vinogradi Ludbreški (Ludbreg) i najstariji Vinodol, kraj ispod Velebita, a koji se prvi put spominje 1.163. godine.
Svim je tim ekonimima zajedničko što se u njihovoj osnovi nalazi imenica vino, koja je u praslavenski jezik stigla preko latinske prilagođenice vinum grčkog oinos. Dakako, naziv tog u svjetskim razmjerima poznatog pića slično glasi i u jezicima naroda pradomovine vinove loze: prasemitski (starobabilonski i asirski) inu, zapadnosemitski wain, hebrejski jajin (yajin), arapski waynun, gruzijski gvino, armenski gini, albanski vene, vjerojatno nastalo od tračkog ili ilirskog uoina.
Od imenice vino prema P. Skoku u praslavenskom jeziku izveden je dodavanjem dometka -6n pridjev vin6n6, od kojeg je stezanjem nastao oblik vin (danas sačuvan u pridjevu nevin, suprotno od kriv, kao u i rusizmima vinovnik, vinovnica, što znači krivac, počinitelj). Poimeničenjem pridjeva vin, znači dodavanjem dometka –ica nastala je vinica, koja opet prema P. Skoku, ima dva značenja: a) klijet u vinogradu, b) posjed vinograda.
Uz tomislavgradsku Vinicu i imotsku Malu Vinicu (zaselak sela Aržana), na južnoslavenskim prostorima postoji više naselja s ovim imenom: Vinica (Varaždin, 1.269) i Vinica Breg (Varaždin, 285), Vinica pokraj Bihaća (Bosna), dvije su Vinice u Sloveniji (pokraj Črnomelja i Ljubljane), slijedi Vinica pokraj Štipa (Makedonija), te u Crnoj Gori dva naselja: Vinice i Vinicka. Zanimljivo je spomenuti da i u Ukrajini postoji pokrajina s istoimenom glavnim gradom Vinnica s razvijenom kemijskom, elektro i prehrambenom industrijom.
Vratimo se duvanjskoj Vinici. K. Jurišić je utvrdio da se Vinica prvi put spominje 1410. i 1443. godine kao župa, koja je pripadala Makarskom primorju i u kojoj su pastroralno djelovali franjevci Provinicije Bosne Srebrene. Vinicom i Primorjem gospodarili su plemići Jurjevići Hrvatinići i Hranići.
Vinica se spominje i 2. prosinca 1551. godine u pismu pape Julija III., knezovima Grguru Lučiću i Pavlu Vukoviću, koji su iz Vinice. U prosincu 1575. godine u Mostar je stigao sa svojim „ćafirima-plemićima“ iz sela Dubovice (pogrešno upisana Vinica-AI) u Duvanjskoj nahiji“ Grgurev sin Šimun da na Šerijatskom sudu u Mostaru traži zaštitu katolika od nasilništva pravoslavnog mitropolita Savatina.
Zapis o Vinici ostao je i iz pera fra Pavla Šilobadovića u njegovu Libretinu:
„ godine 1669., miseca ilinštaka (jedan od naziva mjeseca srpnja-AI) na 8. naša četa pođe na Vinicu i palili dvore dizdara od Zadvarja, i našli robe svakojake i donili svekoliko vridi i svi zdravo dođoše f(ala) G(ospodinu) B(ogu).“
Makarski biskup Nikola Bijanković u tri navrata boravi u Vinici 1706., 1710. i 1723. godine. Izdvajamo jedno biskupovo zapažanje o onodobnim Viničanima. „Takva je njhova vjera i pobožnost da za vrijeme svećeničkog pranja ruku u misi svi žele uhvatiti onu vodu i sretnim se smatra svaki onaj, koji je dobije, i onda je čuva za svoje potrebe, osobito bolesti.“
U biskupskim popisima u 18. stoljeću Vinica je zabilježena 1741/1742. godine kao naselje župe Duvno s 34 kuće i 212 duša, a 1768. godine kao dio nove župe Roško Polje (43, 517).
Vinica spada među ona duvanjska naselja u kojima se broj stanovnika drastično smanjuje (1929. godine 1.921 stanovnik; 1971. godine 1.013 stanovnika; 1991 godine 676 stanovnika.
Izvor: Ante Ivanković: Zemljopisni nazivi duvanjskog područja, 2006.
Foto: Ivica Šarac