Puno toga nije oduvijek bilo onako kako se danas čini – niti je Kalčić oduvijek penzioner, niti je Iran oduvijek bio islamska republika. Priča počinje ovako:
Prije puno, puno godina bio jedan mladi i kršni Mandoseljan koji je trbuhom za kruhom krenuo u Njemačku, na bauštelu. Budući da je imao puno planova u životu, a za njihovo ostvarivanje potrebna je bila pokoja marka, dolar ili dukat, naš Jozo se je s njemačkom firmom zaputio u daleki Iran – tamo je zadnji šah Reza Pahlavi, prije dolaska islamskih bradonja na vlast, naveliko gradio državu, od gradova, pa sve do hidroelektrana.
Još nekoliko drugih Duvnjaka, prikazanih na prvoj slici u društvu iranskog policajca, sjelo je u avion i spustilo se u Teheranu, na temperaturi od 45 stupnjeva u debeloj hladovini – valjalo se je dakle dobro oznojiti za svaku marku, a posebno za više njih. Tako je moj stričević dobio lijepu liniju, obrijao kosu i počeo govoriti perzijski, ili kako se već zove jezik u Iranu. Za Božić je došao kući i oženio svoju Ružu, da mu je netko drugi ne preotme, te se vratio u Iran, gdje je radio.
Kad je Homeini srušio šaha i zatvorio granice Jozo je opet bio u Hamburgu, na drugoj baušteli.
Na drugoj i trećoj slici nije dakle prikazana putovnica revolucionara Homeinija, niti nekog američkog špijuna koji su u to vrijeme također radili u Teheranu, nego je to glavom i brkovima naš Mandoseljan Jozo Vukadin – Kalčić koji nam je i poslao ove slike iz dalekih krajeva i davno prošlog vremena.
Iran danas nije više tako lijep kao onda, jako je nazadovao zahvaljujući budalama na vlasti, no Jozo je postao još kršniji i jači, posebno otkad je otišao u mirovinu i vratio se u svoje selo.
Tekst: Blago Vukadin
Foto: Ruža Kalčićeva