Dok je još bila mlada cura, skoro dijete, Matija Vukadin, kći Martina i Petrova zvanoga Kalčo i iz Mandina Sela zaputila se na školovanje kod časnih sestara, u Banja Luku ili u Bosanski Aleksandrovac, gdje je postala i cijeloga života ostala časna sestra, uzevši novo ime – časna sestra Salezija.
Malo tko iz moje generacije vidio ju je u civilnom odijelu. Utoliko više se ispod njene crno-bijele odore ističu pravilno lice, mali nos, vedri pogled i zvonki glas – a kad pomislim na Matiju najprije se sjetim njenoga zaraznoga smijeha.
Završila je pored škole za časne sestre i fakultet (mislim da se radi o teologiji i talijanskom jeziku, te da je nešto i magistrirala), pokazala se uz to sposobnom i razumnom u praktičnom životu pa je najprije postala poglavarica svoga reda za naše područje, a kasnije i poglavarica u generalnoj Kući Družbe u Rimu, gdje je bila odgovorna za tisuće sestara diljem svijeta.
Ovdje je također vidimo nasmiješenu, s majkom i ocem, mlađim bratom Mirom i mojim bratom Vinkom, ispred samostana, pretpostavljam na dan njenoga polaganja vječnih zavjeta. Lijep događaj, lijepi ljudi, lijepe uspomene…
Tekst: Blago Vukladin
Foto: Kalčić