Pere Smiljanić: Obljetnica smrti fra Petra Krasića i 30. obljetnica osnivanja Kinološkog saveza Herceg-Bosne

objavljeno u: NOVOSTI | 0

U nedjelju,15. studenoga, u Masnoj Luci je bilo jako lijepo – svečano i dostojanstveno, kako i priliči. Naime, u nedjelju je u Crkvi sv. Ilije Gromovnika, u 10 h. služena sveta misa zadušnica za pok.fra Petra Krasića, koji je preminuo 9.11.2025. godine. 

Svetoj misi, po ne baš ugodnom vremenu, nazočili su mnogobrojni vjernici, među kojima i članovi Kinološkog saveza Herceg – Bosne.

Poslije svete mise, prilikom prigodnog druženja u franjevačkoj likovnoj galeriji, predsjednik Kinološkog saveza Herceg-Bosne, gosp.Perica Jukić je povodom 30. obljetnice osnutka KSHB uručio Zahvalnicu Franjevačkoj kući molitve i posthumno pok.fra Petru, kao osnivaču i prvom predsjedniku KSHB.

Zahvalnicu je primio sadašnji kapelan i voditelj Kuće molitve, fra Josip Vlašić.

U restoranu “Staza”, na skijalištu Risovac, u svečarskom ozračju održana je svečana sjednica Skupštine i svih tijela KSHB.

Tom su prigodom dodijeljene Zahvalnice svim kinološkim udrugama-društvima potpisnicima Ugovora o osnivanju KSHB iz1996. godine ( LKinološka društva iz : Žepča, Viteza, Širokog Brijega, Čapljine i Mostara ).

Zahvalnice su u ime društava primili gospoda:

Ivica Širić, Miran Šarić, Mirko Čolak, Zdravko Pranjić-Švabo i Mario Milić.

Premda se o pokojnom fra Petru u javnosti manje, više sve zna, ovo je prigoda, a i moja potreba i obveza reći par riječi o njegovom životu i djelu, kojim je, mogu slobodno reći, zadužio vjernički puk Hercegovine, hrvatski narod, kao i sve zaljubljenike u biljni i životinjski svijet.

Fra Petar je rođen 1935. godine u Čitluku, BiH.

U Red manje braće stupio je 1953. godine u Kraljevoj Sutjesci, da bi za katoličkog svećenika bio zaređen u Mostaru 1958. godine. 

Nasumice mi na pamet padaju djela – vidljivi čini, koje je pokojni Petar ostavio u naslijeđe, kako svojoj Hercegovačkoj franjevackoj provinciji, vjerničkom puku Hercegovine i šire, tako i hrvatskom narodu BiH .

U vrijeme dok je bio župnik u Ljutom Docu, Široki Brijeg (1966.-1967. godine), fra Petar je, unatoč tadašnjoj službenoj zabrani održavanja vjerskih skupova, bogoslužja van prostora crkve, probio taj led, te organizirao prvo javno hodočašće vjernika u Hercegovini, hodočasteći s vjernicima iz Ljutog Doca na Široki Brijeg za Veliku Gospu.

U periodu od 1967.-1980. godine, dok je bio župnik u Kočerinu, Široki Brijeg, fra Petar pokreće i predvodi gradnju nove crkve u Kočerinu u spomen na 13 st. kršćanstva u Hrvata. Tada na zvonik crkve postavlja mozaik s likom sv.Franje Asiškog visok 23 m.

Nadalje, od srpnja 1980. godine pa gotovo do kraja svoga života provodi kao kapelan Samostalne kapelanije Polja u Masnoj Luci na Blidinju.

U tom razdoblju fra Petar, paralelno kada počinje gradnju Franjevačke kuće u Masnoj luci (1980.), počinje obnavljati groblja i graditi grobljanske kapelice u Planini (Jedinica na Svinjači, Barzonja, Borova glava, Sv. Ante na Dugom polju, Divojačko groblje na Barama u Čvrsnici, Donji Badnji).

Na grobljima slavi svete mise uz blagoslov polja, dok na pojedima služi kosidbene i selidbene – pastirske mise.

Nadalje, fra Petar uz Franjevačku kuću gradi likovnu galeriju, kao i prelijepu Crkvu sv. Ilije Gromovnika, koja je svečano posvećena i otvorena 2005. godine. 

Na crkvi se posebno ističe zvonik, koji je u svom donjem dijelu izgrađen od kamena (Hercegovina ), dok je u gornjem dijelu izgrađen od drveta (Bosna), te kao takav, simbolizira spoj Bosne sa Hercegovinom, što ovaj prostor Polja i predstavlja.

U sklopu istog kompleksa fra Petar nastavlja i gradi Franjevačku kuću molitve, koja tijekom cijele godine organizira duhovne vježbe, seminare u šutnji i susrete, baš kao i franjevačka galerija.

Također, na Barzonji, uz Blidinjsko jezero, na lokalitetu koji je, uz Bile, Bukovičku katedralu (špilju ) – Tomislavgrad, bio jedno od prvih misišta u Hercegovini iz vremena Turske carevine (u tom vremenu bila je zabranjena gradnja crkava i javno ispovjedanje kršćanske vjere, pa se narod, zbog sigurnosti, morao tajno nalaziti u zabačenim planinskim i skrovitim predjelima, gdje je obavljao bogoslužje ), fra Petar gradi Crkvu Gospe Snježne, koja je posvećena i otvorena 5. kolovoza 1995. godine, upravo na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

Isto tako, 1990-te godine fra Petar je, kao inicijator, suorganizator probijanja i gradnje puta Rakitno-Doljani, koji će u vrijeme Domovinskog rata, zajedno sa krakom Blidinjsko jezero-Grla-Tomislavgrad, čija je dionica kroz Grla izgrađena 1992. godine, biti Put spasa za stotine tisuća muslimanskih izbjeglica iz BiH.

Nebrojeni od potrebitih su u tom zlu vremenu kod fra Petra imali utočiste i na raspolaganju Franjevačku kuću u Masnoj Luci.

Pokojni fra Petar je idejni tvorac, organizator i osnivač sljedećih Saveza:

Planinarskog saveza Herceg – Bosne,

Zajednice radio amatera Herceg – Bosne,

Kinološkog saveza Herceg – Bosne,

Lovačkog saveza Herceg – Bosne

Kao nositelj ideje, strateg i vizionar, organizator cijelog procesa, fra Petar je osnivač i tvorac Parka prirode Blidinje, koji je osnovan 1995. godine. 

Tvorac je i njegove sveukupne infrastrukture (elektromreža, ceste, skijalište, internet…), a ujedno  i osoba koja se sve vrijeme brinula o redu i održavanju ččistoće Parku.

Fra Petar je i graditelj impozantne Upravne zgrade Parka prirode, koja je prema njegovim zamislima, u svom jednom dijelu, zamišljena i kao mjesto za potrebe Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti iz Mostara, a za održavanje njihove terenske nastave. 

Na žalost, dugogodišnja bolest, kao i preveliki raspon poslova u koje je bio uključen, a isti su zahtijevali ogromnu energiju i posvećenost, nisu mu dopustili da privede svrsi arboretum, o kojemu je sanjao.

Pokojni Petar bi za Park prirode Blidinje, pod svoje zadnje dane, znao reći kako je to njegovo dijete.

Mi koji smo već jako dugo uronjeni u ovaj prostor (imenjaka sam na Blidinju upoznao davne 1981. godine) i koji smo imali privilegiju pratiti sve što se u Planini događalo kroz ovo vrijeme, znali smo da je fra Petar u biti duša ovog prostora.

Tako je i bilo.

Ovom prigodom ne mogu , a ne prisjetiti se jednog našeg slučajnog susreta i razgovora u bolnici Rebro, u Zagrebu, prije kojih 10-ak godina.

Naime, dok sam u čekaonici na Odjelu kardiologije čekao obaviti određenu pretragu, vidim kako medicinska sestra u pidžami, pod ruku vodi fra Petra i da ulaze u jednu od soba.

Odmah sam se trgnuo i uputio do njega.

Došavši u sobu (on je već bio na krevetu u ležećem položaju ), upitam ga kako je i što je u pitanju.

Inače, to nije prvi puta da mu se događalo pogoršanje zdravstvenog stanja i da se vjernici mole za njegov oporavak.

Fra Petar će na taj moj upit…”Imenjače, ubi me ona moja kuća. Ali, ako je ja ne dovršim, ‘ko će?”

Petar je upravo radio na Franjevačkoj kući molitve, ali nikako da ju dovrši, čime bi nekako zaokružio cijeli taj kompleks i svoj projekat.

Kada su ga liječnici malo “prikrpili” i kada se oporavio, vidim ga u Luci, angažiranog oko majstora i radnika na kući.

Pitam ga kako je i govorim kako treba smanjiti s poslom i čuvati srce, a on će na to: “Bog te pomogo, što bi radio, kad ne bi ništa radio.”

Duboko vjerujem da fra Petar nije imao ovakav odnos prema sebi i svom zdravlju, da ne bi bilo napravljeno puno od ovoga navedenoga.

Za ovo što želim navesti, nadam se da mi Ilija neće zamjeriti, jer to radim iz ljubavi i poštivanja prema njima obadvojici.

Naime, fra Petrova je ogromna zasluga za afirmaciju akademskog kipara svjetskog glasa,

Ilije Skočibušića, kojega je, kao mladog i nepoznatog studenta, na Likovnoj akademiji u Širokom Brijegu, prepoznao. 

Unatoč ponudama tada iskusnih, afirmiranih i kipara od imena, Petar je izabrao Iliju da radi oltar i ulazna vrata Crkve sv.Ilije, u Masnoj Luci, koje je Ilija, po meni, napravio čudesno.

Taj prvi Ilijin rad omogućio mu je i otvorio put za daljnji razvoj svog Bogom danog talenta, tako da ne čudi kada je izabran za izradu Kapele hrvatskih svetaca i blaženika na Pastirskim poljanama u Betlehemu.

Je li to nečiji, što bi u biznisu rekli, nos za posao, ili je, pak, Božji prst u pitanju?

Oni mudri bi rekli da se u životu ništa ne događa slučajno.

I na kraju jedna od najvećih fra Petrovih ljubavi,a to je pas Tornjak.

Zaljubio se u njega dok je bio župnik u Kočerinu, od kada se intezivnije počeo zanimati i baviti tornjakom.

Skupa sa Hrvojem Perkovićem i Antom Kozinom, diljem BiH obilazio je, opisivao tada sve rijeđe jedinke tornjaka, a s ciljem njegove zaštite, revitalizacije i izrade standarda.

Godine 1975., Komisija za izradu standarda tornjaka i njegovo priznanje, u sastavu: predsjednik Komisije fra Petar Krasić, članovi; Hrvoje Perković i Ante Kozina izrađuje njegov standard, te od Jugoslavenskog kinološkog saveza u Beogradu traži njegovo priznanje .

Na žalost, taj zahtjev je odbijen.

Stoga slijedi fra Petrova inicijativa prema Zagrebu, gdje se 1979. godine osniva Komisija za tornjaka, a koja radi na očuvanju, revitalizaciji, popisivanju jedinki, uvođenjenju kontroliranog uzgoja, te izradi standarda tornjaka.

Ujedno je tadašnje Duvno (današnji Tomislavgrad), kao prostor sa tada najviše sačuvanih jedinki na terenu, određeno za referentni uzgojni centar tornjaka.

Naposljetku je sav trud i rad na očuvanju i priznanju pasmine, urodio plodom i priznanjem tornjaka 2017. godine od strane Međunaodne kinološke federacije (FCI )-standard 355, pod punim nazivom: “Bosanskohercegovački-hrvatski pastirski pas – Tornjak” .

Na kraju, dragi fra Petre, hvala za sve što ste napravili za svoj kršćanski puk u Hercegovini i svoj hrvatski narod.

Bog Vas blagoslovio.

Počivajte u miru Božjem.

                                              Pere Smiljanić

Odgovori